Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 

 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 


       Zahvaljujemo se gospodinu Slobodanu Čukiću, što je omogućio da se ovaj tekst nađe na stranicama Montenegrine i na taj način doprinio da naši posjetioci stvore jasniju predstavu o ilirskom periodu naše istorije.

 

 

Slobodan ČUKIĆ
NN ARHEOLOGIJA: POVODOM OTKRIĆA VELIKE KOLIČINE
ILIRSKOG NOVCA NA RISANSKOM LOKALITETU CARINE

 

Da li su Livijev Belo i
kralj Balajos ista osoba

 

       Nedavno otkriće 4.600 novčića ilirskog kralja Balajosa na lokalitetu Carine u Risnu najbrojnije je pojedinačno otkriće tog tipa u Evropi, izjavio je poljski arheolog Piotr Diček sa Varšavskog univerziteta.
Komentar je suvišan. Stvar je senzacionalna i dostojna naslovnica.
Doduše, treba znati da su Carine istinski arheoloski dragulj i da je ovo samo jedno u nizu važnih otkrića (tek će toga biti!) koje su u protekloj deceniji učinili poljski i crnogorski arheolozi okupljeni oko projekta "Risinium - prijestonica kraljice Teute".

       Rukovodilac istraživanja na Carinama, Vilma Kovačević istakla je kako je ovim nalazom potvrđeno da je Balajos imao u Risnu svoju kovnicu novca, a možda i svoj prijesto.
- Riječ je očigledno o ostavi novca, koja se u arheologiji vezuje za neku vanrednu situaciju ili bijeg, dodala je naša arheološkinja iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture.
Dobili smo dakle, snažan argument u razrješenju dileme oko lokacije Balajosove kovnice, a moguće i prijestonice. Jer, novac, nađen u posudi sličnoj loncu, ubjedljivo svjedoči o vremenu u kome se Rizon nalazio na vrhuncu ekonomske i političke moći.
Kakve su dakle, bile okolnosti koje su prethodile tom procvatu i ko je bio Balajos?

***

       Rimski istoričar Tit Livije nas obavještava da su Rimljani, nakon što su porazili ilirskog kralja Gencija kod Skadra 168. godine p.n.e, podijelili Ilirsku kraljevinu na tri dijela. Prvi dio obuhvatio je oblasti koje su Rimljani odranije kontrolisali (od Teutinog poraza oko 229-228. p.n.e) a to je bilo područje oko Dirahiona (Drača) i Apolonije sve do Lisosa (Ljesa) na prostoru današnje središnje Albanije. Drugo područje obuhvatilo je gradove koji su otkazali lojalnost Genciju prije odsudne bitke kod Skadra, poput Lisosa (Ljesa), Olciniuma, Rizona i Daorsona. Treći dio obuhvatio je, kako Livije kaže - "sve Labeate".
Možemo samo da nagađamo što je Livije mislio sa ovim "svi Labeati"? Međutim, taj neodređeni podatak postaje nam nešto jasniji nakon što se za pomoć obratimo drugom istoričaru Apijanu (Aleksandrinac, pisao na grčkom). On je u svojoj Rimskoj istoriji zabilježio (oslanjajući se na rimske analiste) da je Emilije Paulo, rimski vojskovođa koji je porazio makedonskog kralja Perseja (u isto vrijeme kad i Lucije Anicije ilirskog kralja Gencija) u skladu sa "tajnim uputama senata na svom povratku u Rim posebno posjetio sedamdeset gradova koji su pripadali Genciju".
Dragocjen podatak, nesumnjivo. Apijan nas obavještava o onome što je prepatriotski nastrojeni Tit Livije slučajno ili namjerno propustio da spomene - da je postojao tajni plan sa najvišeg mjesta o postupanju na okupiranom ilirskom području, odnosno plan o koordiniranoj pljački koju treba sprovesti nad nelojalnim stanovnicima Ilirije. Rimljani očito nisu sumnjali u ishod svog pohoda, a uputstva su u konkretnom slučaju primijenjena na sedamdeset ilirskih gradova koji su do kraja ostali vjerni Genciju. Apijan opisuje kako su se žitelji ovih naselja veoma uzbunili zbog rimskog prisustva, te kako im je Emilije Paulo "obećao da će im oprostiti ono sto su učinili ako mu predaju svo zlato i srebro koje imaju. Kada su oni na to pristali, poslao je odred svoje vojske u svaki od tih gradova, odredivši da svi zapovjednici djeluju istog dana i zapovijedivši da u zoru u svakome gradu objave da stanovnici donesu svoj novac na tržnicu u roku od tri sata; kada oni to učine, neka opljačkaju što je ostalo. Tako je Paulo opljačao sedamdeset gradova u jednom satu".

       Ono što korespondira sa ovim Apijanovim opisom Paulove pljačke je Livijev opis Anicijevog trijumfalnog prolaska kroz Rim. Svjetini je tom prilikom pored zarobljenog ilirskog plemstva, pokazano i blago koje je zaplijenjeno u Iliriji. Livije, koji ne pominje Paulovu pljačku, ovom je prilikom precizan do u detalje. Dakle, Lucije Anicije, pobjednik nad Gencijem, je "u trijumfu provezao mnoge vojničke zastave i drugi plijen i kraljevski namještaj, 27 ponda zlata, 19 ponda srebra, 13.000 denara i 120.000 ilirskog srebrnog novca. Pred kolima su vođeni kralj Gencije sa ženom i djecom i Karavancije, kraljev brat, te nekoliko ilirskih plemića". Ono što stanovništvu Rima nije moglo biti pokazano bili su 220 zaplijenjenih ilirskih brodova (lembova), koji su po odluci senata predati drugim ilirskim plemenima, rimskim saveznicima.
Krasnog li opisa rimske vojne "djelotvornosti"! Pritom ostaje dilema - da li je Anicije odnio u Rim samo ono što je samostalno opljačkao ili je u plijen bilo uključeno i ono sto je u koordiniranoj akciji opljačkao Emilije Paulo. Da li je dakle, pored opljačkanog blaga koje je kroz Rim pronio Lucije Anicije, Emilije Paulo u prijestonicu Republike nezavisno donio i opljačkano blago iz onih sedamdeset ilirskih gradova. Da li su samo jednom opljačkali Iliriju ili su to učinili dvaput?

Evo dakle, zadatka za naše istoričare i arheologe, koji bi mogao postati i paradigma u crnogorskim školama o odnosu osvajača prema našem podneblju, bilo da su u pitanju Rimljani ili moderniji porobljivači (uključujući i one mirnodopske koji nas danas pljačkaju "institucionalno").

***
       Sada ćemo se posvetiti gradovima koji su napustili Gencija u ključnom momentu i priklonili se Rimljanima. Osvajači su pak, umjeli da im se oduže za ovaj izdajnički čin - već smo pomenuli onih 220 Gencijevih brodova koji su po odluci senata predati ilirskim saveznicima. Rimljani su oslobodili plaćanja poreza Lisos, Olcinium, Rizon i Daorson  - ovi gradovi su u narednim decenijama uživali manji ili veći stepen autonomije, o čemu svjedoči i samostalno kovanje novca u Rizonu i Daorsonu. Ove okolnosti nas polako dovode i do kralja Balajosa koji je kao rimski saveznik kovao novac u periodu nakon Gencijeve propasti, odnosno rasparčavanja Ilirske kraljevine koja se, gle čuda, prostirala od Neretve do Epira. Znači u skoro u istim gabaritima kao i neke kasnije državne tvorevine - državna preteča slovenske Duklje/Zete i konačno Crne Gore, očito je mnogo starija od rimske Prevalitane, kako to listom drže naši istoričari.

       Kako razumjeti Balajosevo bogatstvo? Blago koje je Lucije Anicije trijumfalno odnio u Rim jasno nam govori da je ilirska drzava bila organizovana i bogata. Treba znati da su oko grada Damastiona postojali bogati rudnici srebra (lokacija grada nepoznata). Osim toga, zna se da je Gencije ubirao porez (Livije tvrdi da su dazbine koje su Rimljani nametnuli Labeatima bile upola manje od Gencijevih nameta). Otkriće Balajosovog novca na Carinama, kao "najveći pojedinačni nalaz u Evropi", ubjedljivo govori o ekonomskoj moći i bogatstvu ilirskih prvaka i u periodu nakon podjele ilirske države. Doduše, o Balajosu skoro da nema podataka pa nije jasna ni uloga koju je imao u tom dobu. Jasno je međutim, da je bespogovorno podržavao rimske interese - odsustvo podataka ponajbolje govori da za svoje vladavine nije učinio ništa "nedozvoljeno" zbog čega bi ga rimski istoričari pominjali.

       Može li se ipak nešto više reći o Balajosu?
       Postoji stara dilema oko toga da li je stolovao na Farosu (Hvar) ili u Rizonu koji je sedam decenija ranije poslužio kao utočiste ilirskoj kraljici Teuti. Ova je ratoborna vladarka tamo utekla nakon poraza u Prvom rimsko-ilirskom ratu 229-228. godine p.n.e. Balajosovi novčići su pronađeni na obije lokacije, što je dovelo do pretpostavke da je imao kovnice u oba mjesta. Razlika je u tome što novčići sa Hvara nemaju natpis sa titulom kralja, dok rizonski imaju. Nedavni nalaz je samo učvrstio argumente koji idu u prilog Rizonu. Osim Hvara i Rizona, Balajosovi novci su nađeni i u Daorsonu u dolini rijeke Neretve koji je naseljavalo ilirsko pleme Daorsi. Tamo je nađeno i 39 različitih novčića, od kojih 29 nosi lik kralja Balajosa. U literaturi se navodi da je nekoliko primjeraka nađeno i u Italiji, na Tremitima i Apuliji.

Osim Balajasove aktivnosti vezane za novac, nema drugih tragova koji bi govorili o njemu. Upravo je tu najveća enigma. Jer, nesumnjivo je da je Balajosova pozicija ojačala nakon Gencijevog poraza, a u tom periodu novac su počeli da kuju i Lisos (Ljes) i Daorson. Kovali su ga i Labeati o čemu svjedoče natpisi Labeatan (nekropola u Gostilju).

Najinteresantnija je pretpostavka da bi Balajos mogao biti upravo onaj Belo koji je, kako pominje Livije, u odsudnim danima nakon poraza kod Skadra pregovarao sa Lucijem Anicijem o Gencijevom položaju. Gencije je u agoniji pokušao da nekako izmoli oprost od Anicija zbog svoje odluke da izigra rimsko savezništvo i zarati, ali mu u tome nije pomoglo ni klečanje pred rimskim vojskovođom. S druge strane, poznata je politička dovitljivost ilirskih prvaka, poput Dimitrija Hvaranina, koji je 229. p.n.e. u odsudnom momentu napustio Teutu, priklonio se Rimu i glumio saveznika, do momenta dok se nijesu promijene političke i vojne prilike u regionu, kada je prešao na stranu Makedonaca, rimskih neprijatelja. Sve je to bilo moguće jer su Rimljani trazili "lokalne partnere" za lakse ostvarenje svojih osvajačkih planova. Da li je možda pomenuti pregovarač Belo, prepoznao svoju političku šansu pa je, dok je Gencije umišljao da se pregovara oko njegovih interesa, iskoristio momenat da ponudi svoje političke usluge Luciju Aniiju?
Osim toga, Balajos je svakako bio među važnijim plemenskim prvacima za  Gencijeve vladavine, što pokreće i pitanje njegove plemenske pripadnosti. Ta se dilema nadovezuje na pitanje o plemenskoj pripadnosti ilirskih dinasta - Pleurata, Agrona, Teute, Pinesa, Skerdilaide i Gencija. Riječ je o ilirskoj dinastičkoj lozi koja počinje sredinom 3. vijeka p.n.e, a koja je zaslužna za uspon Ilirske kraljevine. U nauci se smatra da ovi vladari potiču od ardijejskog plemstva. Za Ardijeje je inače vezana nevjerovatna priča - ovo ratničko ilirsko pleme je početkom 3. vijeka p.n.e. pod pritiskom Kelta potisnuto sa prostora središnje Bosne prema jugu. Ardijeji su se potom spustili dolinom Neretve i izbili na more, a onda krenuli u pohod jadranskom obalom, pokorili i ujedinili ilirska plemena na prostoru danasnje Albanije i Crne Gore, i uspostavili državu. Sto se tiče stepena njene organizovanosti, dovoljno je još jednom pomenuti podatak da je Gencije ubirao porez, što govori o jakoj centralnoj vlasti i ekonomskoj moći. Podatak da su ardijejski plemenski prvaci (Teuta) držali Rizon kao uporište, navodi nas na pomisao da je i Balajos mogao pripadati tom plemićkom krugu i uporište pretvoriti u prijestonicu. Ovu tezu međutim, oslabljuje podatak da su se Ardijejci nakon 168. p.n.e. našli pod snažnim udarom Rimljana, te da su nakon tri decenije bili poraženi i deportovani u unutrašnjost gdje su gotovo nestali.

       Na kraju, evo i par podataka vezanih za Balajosa i lokalitet Carine koje navodi Stanko Roganović ("Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore", feljton u Monitoru): "Značajni i brojni su primjerci numizmatičkih nalaza, u nauci poznati kao novac kralja Balajosa. Ovo se prije svega odnosi na Risan (lokalitet Carine), a pominju se u literaturi prvi put 1883. godine od strane engleskog arheologa A. Evansa i austrijskog arheologa H. Rihlija. Budući da je utvrđeno da je Risan imao svoju kovnicu, logično je da su sa tog nalazista (ostave) i nalazi ovog novca najbrojniji. U Risnu je, pored novca koji je kovan u sopstvenoj kovnici, pronađen novac i iz drugih kovnica (.) što upućuje na zaključak da je Risan u to vrijeme (...) bio, bez sumnje, dosta snažan ekonomski i novčarski centar. Najveći broj ranije otkrivenog novca u Risnu je otuđen... Iako su na lokalitetu Carine (Risan) vršena brojna arheološka istraživanja (prije I svjetskog rata i u međuratnom periodu), rezultati nijesu nigdje objavljivani. U ljeto 1942 godine u Risnu su vršili iskopavanja (arheoloska?) italijanski vojnici i njihovi oficiri, ali se ne zna šta je bilo sa otkrivenim materijalom. Pojedini istraživači ove materije konstatuju da se velike količine Balajosovog novca, tzv. risanskog tipa, nalazi širom bivše Jugoslavije, kao i u mnogim svjetskim muzejima i privatnim kolekcijama... Izuzetne i rijetke primjerke grčko-ilirskog srebrenog novca iz risanske kovnice, sa likom i titulom kralja Balajosa, V. Vujačić u knjizi Novac ilirskog kralja Balajosa izdvaja kao primjere izuzetnih umjetničkih dometa i visokog stepena rezbarskog umijeća".