Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Milica Nikolić

SRODNIČKI ODNOSI I POLITIKA U DINASTIJI PETROVIĆ NJEGOŠ

 

VLADARI CRNE GORE*

 

Vladike:

Danilo I Petrović Njegoš - Jul 1696.  - 22. Jan. 1735.

( 1670. – 1735.)

|

Sava II Petrović Njegoš - 22. Jan. 1735. -  9. Mart 1781. 

(1700. – 1781.)

|

Vasilije Petrović – Njegoš – 1750. - 21. Mart 1766.  

( 1709. – 1766. )

|

Šćepan «Mali» - Okt. 1767. -  9. Okt . 1773.  

(...- 1773.)

|

Arsenije II Plamenac (regent) - 9. Mart 1781. - Mart 1782. 

(... – 1784.)

|

Petar I Petrović – Njegoš - Mart 1782. – 30. Okt. 1830.

(1747.- 1830.)

|

Petar II Petrović – Njegoš - 30. Okt. 1830. - 31. Okt. 1851. 

(1813. – 1851.)

|

Pero Petrović (regent) - 30. Okt. 1830. - 31. Okt. 1851. 

(…-1854.)

|

Danilo II Petrović – Njegoš 13. Jan 1852. - 13. Mart 1852. 

(1826 - 1860)



Knjaževi:  

Danilo II Petrović – Njegoš – 13. Mart 1852. - 13. Avg. 1860.

(1826. – 1860.)

|

Nikola I Petrović - Njegoš - 13. Avg. 1860. - 28. Avg. 1910. 

(1841. – 1921.)



Kraljevi:

Nikola I Petrović - Njegoš   - 28. Avg. 1910. -  1. Mart 1921. 

(1841. – 1921.)

|

Danilo I Petrović - Njegoš   - 1. Mart 1921. -  7. Mart 1921.

(1871. – 1939.) 

|

Mihailo I Petrović – Njegoš - 7. Mart 1921. - 13. Jul 1922. 

(1908. -1986.)

 

UVOD:

Brak i srodnički odnosi putem braka su oduvijek zauzimali značajno mjesto u istraživanjima mnogih naučnika a pogotovo antropologa. Brak kao institucija je predstavljao tačku u kojoj su se spajali i susretali interesi dvije grupe, porodice itd.

U vladarskim porodicama oduvijek je postojalo nepisano pravilo da se orođavaju ako ne sa drugim vladarskim porodicama a ono makar sa predstavnicima aristokratije u nekom društvu. Naravno da su tu u pitanju politčki interesi i pretenzije jer sem što se jača saradnja između te dvije zemlje i porodice, često se dobijaju i neke teritorije i svakako titule koje igraju jaku simboličku ulogu čak i onda ako plemići koji ih nose nemaju stvarnu političku moć i ugled koji toj tituli odgovaraju. Time se ako ništa, obezbjeđuju privilegije za sebe i svoju porodicu koje su rezervisane samo za arsitokratiju kao što je napr. školovanje na stranim institutima, putovanja po Evropi, prisustvo na balovima isl. To svakako nije neki novi trend, već je to pojava karkteristična za mnoga evropska i vanevropska društva. Kao tipičan primjer su današnje indijske kaste.

Na primjeru dinastije Petrović Njegoš, pokušaću da pokažem kako politika i političke pretenzije na eksplicitan način određuju stupanje u brak. Uzela sam baš ovaj primjer iz razloga što je kralj Nikola imao veliki broj djece a u čijem je sklapanju brakova upravo on igrao ključnu ulogu.

ISTORIJSKE PRILIKE

 Kao i u mnogim drugim zemljama, i u Crnog Gori devetnaesti vijek predstavlja razdoblje burnih istorijskih i politčkih previranja koja su ostavila dubokog traga u crnogorskoj istoriji a čije se posljedice i danas mogu osjetiti.

Početkom šezdesetih godina XIX vijeka kada je i Nikola I Petrović došao na vlast, Crna Gora je imala površinu od 4400 km2 na kojoj je živjelo 125.000 stanovnika. Dijelila se na 7 nahija, a ove na 44 kapetanije, a ove opet na manje teritorijalne jedinice. Vlast je vršio Senat, sastavljen od 16 članova a već država je već bila konsituisana kao monarhija, na čelu sa knjazom.

Nikola je na presto došao poslije svog strica knjaza Danila, na koga je izvršen atentat. Za svoje relativno kratke vladavine (1852.-1860) knjaz Danilo se našao pred burnim istorijskim događajima, kakvi su prožimali čitav XIX vijek. Ipak, ovdje je potrebno istaći da je on prvi svjetovni vladar Crne Gore. Naime, knjaz Danilo je ubrzo nakon stupanja na presto, uzeo vladarsku titulu knjaza, a napustio trdaiciju po kojoj su njegovi prethodnici vladali kao vladike. Ne samo to, on je prvi vladar iz dinastije Petrović Njegoš koji se oženio. Knjaginja Darinka je prva crnogorska knjaginja, porijeklom iz ugledne tršćanske porodice, koja je sa sobom na Cetinje donijela duh Evrope, dvorske manire i etikecije. Ona je prva žena na crnogorskom dvoru.

Još u prvoj godini svoje vladavine, 1861., knjaz Nikola se susreo sa probelimam i ratovanjem. Herecegovački ustanak proširio se na Crnu Goru a i samo se čekao povod za tursko-crnogorski rat koji je svakog trena prijetio da izbije. Turska vojska predvođena Omer pašom Latasom je nakon mukotrpnih tromjesečnih borbi sa crnogorskom vojskom ušla na Cetinje 1862. Međutim njihov boravak tu je kratko trajao jer su turske trupe ubrzo bile primorane da se povuku. Novi ustanak u Hercegovini bio je povod za novi tursko-crnogorski rat (1876.-1878.) u tom ratu crnogorska vojska je izvojevala velike pobjede i oslobodila Nikšić, Bar i Ulcinj i više manjih mjesta. Njene pobjede i sama državnost prizante su na Berlinskom kongresu 1878. Pored priznavanja suvereniteta Crna Gora je dobila i znatno teritorijalno proširenje (9475 km2) sa gradovima: Nikšićem, Žabljakom, Kolašinom, Spužom, Barom, Plavom i Gusinjem. Turska je pravila problem oko predavanja Plava i Gusinja pa je umjesto njih predala Ulcinj. Naredni period sve do 1912., karakteriše mirnodopska situacija u kojoj je Crna Gora prolazila kroz ubrzan društveno-ekonomski razvoj u kom je nastojano da se što više prevaziđe relativna zaostlost koja je bila posljedica trajnih tursko crnogorskih sukoba.

Do Berlinksog kongresa knjaz je nosio titulu Njegova svjetlost Knjaz, koja je tada prebačena u Njegovo visočanstvo Knjaz. Nova promjena nastaje 1900 – Njegovo kraljevsko visočanstvo Knjaz a 1910., Narodna skupština je Crnu Goru proglasila za kraljevinu čime je i Nikola I Petrović postao Kralj.

Priličan apsolutizam koji je karakterisao njegovu vlast i otvaranje Crne Gore prema svijetu u tom mirnodopskom periodu, rezultirali su stvaranjem crnogorske opozicije koju su uglavnom činili intelektualci učeni u inostranstvu. Pod njenim pritiskom knjaz je bio primoran da dozvoli donošenje ustava i stvaranje parlamenta 1905. godine. Tu se i nalaze začeci i prvih stranaka a ogromna represija koju je vlast vršila bila je prvi vjesnik skorog pada dinastije Pterović-Njegoš.

U prvi Balkanski rat, Crna Gora je ušla prva od saveznica. Glavni dio vojske je imao za cilj da zaposjedne Skadar u čemu se pretrpjeli strašne gubitke a na kraju bili primorani da ga vrate novonastaloj Albaniji. Drugi, Istočni odred, je ostvarivao značajne uspjehe i oslobodio gradove: Mojkovac, Bijelo Polje, Plav, Gusinje, Pljevlja, Rožaje, Peć i Đakovicu, koji su po završetku, Londonskim mirom, pripojeni Crnoj Gori. Usljed teških gubitaka u ovim sukobima, Crna Gora je samo formalno učestvovala u II balkanskom ratu.

6. avgusta 1914. Crna Gora je objavila rat Austrougarskoj, čime je zvanično ušla u Prvi svjetski rat. Prvo vrijeme crnogorska vojska je postizala značajne uspjehe i probijala se do Sarajeva, Hercegovine i Boke Kotorske. 1915. je zaposjednut i dio Alabnije od Skadra do Drima, da bi se osigurao prevoz namirnica za snadbijevanje preko Bojane. Krajem 1915. crnogorska vojska je odigrala odlučujuću ulogu u trodnevnoj, izuzetno teškoj, Mojkovačkoj bitki, čme je obezbijedila povlačenje srpske vojske preko Crne Gore i Albanije. Oslabljenja svim sukobima, popustila je pod višestruko nadmoćnijom austrougarskom armijom i ova je okupirala zemlju. Kralj Nikola je napustio zemlju par dana prije kraha vojske. Iako je kralj pod pokroviteljstvom Francuske formirao dvor i vladu u izgnanstvu, odlukom Podgoričke skupštine iz 1818. proglašeno je ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i detronizacija dinastije Petrović Njegoš, čime je Crna Gora ušla u sastav jugoslovenske države. Kralj Nikola je umro u Antibu, u blizini Nice, 1921. godine.

PORODICA PETROVIĆ

Kralj Nikola I Petrović (1841.- je jedna od ličnosti koje su u velikoj mjeri obilježile svoje doba (druga polovina XIX i prva polovina XX vijeka) kako u svojoj zemlji tako i u svim balkanskim zemljama a i šire. Nerijetko se baš za njega vezuje državni projekat Crne Gore i može se reći da je on spona koja modernu crnogorsku istoriju povezuje sa starijim državama Zetom i Dukljom. Državnik, knjaz, kasnije kralj, književnik, filozof... iznad svega junak... to se samo neke od «titula» i kvalifikacija koje se najčešće vezuju za njegovo ime.

Rođen je 7. oktobra 1841. na Njegušima kod Cetinja, od oca Mirka, poznatog crnogorskog vojvode i majke Anastasije–Stane. Njegov stric, knjaz Danilo, je još za vrijeme Nikolinog djetinjstva odredio njega za svog prestolonasljednika i u skladu s tim odlučio da mu posveti punu pažnju, da bi se Nikola školovao i vaspitavao u duhu crnogroskih vladara i junaka ne bi li kad dođe vrijeme za to, bio potpuno sposoban da preuzme vladarsku titulu i funkciju. Tako je odlučio da ga pošalje u Trst na školovanje. 1852. Nikolu upisuju u srpsku pravoslavnu školu «Sveti Spiridon» u Trstu gdje je krenuo na kurs ubrzanog učenja (da bi nadoknadio nedostatak u obrazovanju) i tu je odlično napredovao i za svega dva mjeseca završio dva razreda pa je nakon završena i preostala dva razreda, zbog izuzetnih rezultata prebačen u njemačko protestantsko učilište gdje je takođe brzo napredovao. Za vrijeme u Trstu, veže ga i prva ljubav koju je tamo upoznao Srpkinja M.T. Međutim, rastanak je brzo uslijedio kao i njena smrt, ali je kod njega pominjanje tih događanja i mnogo kasnije izazivalo bujicu osjecanja. Takođe ono što je zanimljivo za taj period je da je dosta neodređena i umjerena pobožnost koju je ponio iz domovine prerasla u religioznu ushićenost pa se dešavalo da ga je nekad u crkvi bogosluženje dovodilo do suza i postepeno je sazrijevala njegova odluka da postane kaluđer.

1854. se, po nalogu knjaza Danila, vraća na Cetinje i tada ubrzo saznaje za smrt M.T. Ta tužna vijest, uz njegovu sklonost ka misticizmu, ga još više učvršćuje u namjeri da postane kaluđer a tome još doprinose i tadašnje prilike na Cetinju. Naime, u to vrijeme su preko cetinjskog polja pronošene odsječene turske glave i pobadane na Tablju, tvrđavicu iznad Cetinjskog manastira. Taj čin, koji je većinu njegovih vršnjaka navodio na patriotizam i silno uzbuđivao, Nikolu je navodio na razmišljanje o prolaznosti i surovosti života. Onako naglašeno emotivan kakav je bio, uz sva dešavanja na Cetinju i smrt male M.T. imao je dovoljno razloga da razmišlja o takvom načinu života.

Međutim, ubrzo se izvadio iz tog «sivila» i počeo da se zanima lovom, jahanjem, jezicima isl.. postao je nenadmašan u tim stvarima i izrastao u naočitog momka a posebno je na njega ponosan bio njegov stric. Ubrzo su i turske glave kod njega počele da izazivaju osjećaj kao i kod ostalih njegovih vršnjaka i kako je sam kasnije zapisao «svud je lakše kukavici i strašljivcu nego u Crnoj Gori a osobito mladi Petrović iznenadio bi svakoga» a i razmisljao je o tome kako bi na njegov kukavičluk reagovao njegov otac koji je služenje otadžbini i slobodu uzdizao do kulta i to očekivao i od svog jedinca: «ostavite, boga vam, naše gore ne trpe regule. On treba da je vitez ili da ne živi, što bi nam jedan mekov? Nego neka se uči kako smo i mi inače nije za naše jato».

Na insistiranje knjaza Danila upisuje licej Luja Velikog 1856. gdje je imao izuzetno težak zadatak. Međutim, ubrzo je lako savladao francuski jezik i pokazivao sjajne rezulate u oblasti filozofije, književnosti i istorije dok je za praktične predmete pokazivao manje interesovanje. Vrijeme je provodio učeći i čitajući i moleći se u Panteonu što je izazivalo čuđenje, na šta je on odgovarao da mu je svejedno u kojoj se crkvi moli a da je bog jedan, što je bilo atipično za Pariz, te je često kod prolaznika njegov ritual izazivao podozrenje.

1860. knjaz Danilo, zabrinut za Nikolino zdravlje traži da se hitno vrati kući što je ovaj jedva i dočekao. Međutim, ubrzo, poslije 3 mjeseca, 12. avgusta izvršen je atentat na knjaza Danila. Prvo je reagovao sa nevjericom i na prvo obraćanje sa «Gospodaru», kako se obraćalo vladarima u Crnoj Gori, reagovao je sa odbijanjem. Otac ga je vratio u relanost riječima: «Nikola, Nikola, jadan, stric ti je umro i ti si sad gospodar u ovoj zemlji! Jesi li razumio?!». Posljednju knjaževu volju narodu je objavila knjaginja udovica Darinka i lično obavila čin ustoličenja.

1853., još kao dječaka, Nikolu su vjerili sa šestogodišnjom Milenom Vukotić (1847.-1923.), ćerkom jednog od najuglednijih crnogorskih vojvoda, Petra Vukotića sa Čeva. Mileni je majka rano umrla i na molbu vojvode Mirka, Milenu su doveli na Cetinje gdje je dobila neophodno obrazovanje i dok se Nikola školovao u Parizu ona je četiri godine provela u porodici svog muža. Tu opet imamo uplitanje Vojvode Mirka koji je riječima «ko rano ruča i rano se oženi, ne kaje se» ubrzao tok događaja da bi na kraju nakon 5 dana od tog prvog i jedinog razgovora oca i sina o ženidbi Nikola bio oženjen i sretan kako sam kaže u svojim memoarima.Milena je imala svega 14 godina. Vjenčanje je obavljeno u Vlaškoj crkvi, 27. oktobra 1860., skromno, zbog korote.

Knjaginja Darinka (djevojačko Kvekič), Danilova udovica, je prilično kontraverzna ličnost u crnogorskoj istoriji. Ona je ubrzo nakon vjenčanja knjaza Nikole i knjaginje Milene napustila Crnu Goru. Poticala je iz ugledne tršćanske porodice a njeno vjenčanje sa knjazom Danilom kao posljedicu je imalo i dolazak nekih evropskih trendova na Cetinje. Njen dotadašnji boravak na Cetinju 1855-1860. obilježen je bio time što je knjaginja sa sobom donijela neke etikecije elite na koje je bila naviknuta u Trstu. Promijenila je namještaj, dovela ogroman broj posluge, forsirala frnacuski jezik) i sem elegancije koju je nesumnjivo donijela vidna je bila njena neogrančena sujeta i neogranicčno rasipnišvo koje je ozbiljno ugrožavalo držvane kasu koja je i onako bila jako skromna. Knjaz Danilo je obožavao svoju ženu i bio prilično ljubomoran na njene udvarače kojih je bilo dosta, tim prije što je mlada knjaginja bila sklona koketiranju sa ostalim muškracima, bogato obučena, uvijek u centru pažnje.... zbog njenog odveć slobodnog ponašanja i knjaževe velike ljubormore nekoliko ljudi je platilo te ispade svojim životima. Između ostalih, i Savo Đurašković, koji je bio i knjažev bliski prijatelj. I danas se vjeruje da je knjaginja bila sa njim u vezi.

Smatra se da je smrt knjaza Danila takođe povezana sa jednom ženom. Naime, na jednom saboru, knjaz i njegov brat, vojvoda Mirko, sa čardaka su posmatrali kolo i za oko im je zapala jedna lijepa žena, sestra Todora Kadića, koja je bila odbjegla od svog muža popa Puniše Pavićevića, te joj oni ponudiše da se uda za S.M. iz Bajica što oboje objeručke prihavtiše. Međutim, ovaj postupak je razjario Bjelopavliće koji su odlučili da se osvete. «nijesu se nama živijema nikad uzimala nevjeste i darivale drugijema» kazao je Todor Kadić. Ogorčeni ovim gestom, iskoristili su priliku i ubili knjaza Danila u Kotoru 13. avgusta 1860. Todor Kadić je osuđen i pogubljen od strane austrijskih vlasti, pop Puniša je predat Senatu te pogubljen, a vojvoda Mirko je sve Kadiće protjerao iz Crne Gore, i oni se nastanili u Skadru. Knjaz je ubijen u 34. godini života a time je knjaginja Darinka ostala udovica u 21. godini. Imali su jednu ćerku, Olgu, koja se nikada nije udavala a u čijem društvu je knjaginja Darinka provela ostatak svog života.

Nakon njenog odlaska sa Cetinja prijestonica opet dobija staro ruho. Nikolini roditelji se sele u dvor a nova knjaginja Milena, inače jako povučena i stidljiva, iako jako lijepa, nije uspjela da nadomijesti staru knjaginju i bila je jedno vrijeme zanemarivana, i od muža, a i sama se tako postavljala. Još jedna bitna informacija za njen takav položaj je činjenica da je u kući živjela sa svekrvom, koja je u patrijarhlanom društvu predstavljala najveći ženski autoritet. Takvom njenom položaju doprinosila je situacija gdje je ona još bila dijete sa svega 14 godina a i činjenica da nijesu imali djece.

Onda se Darinka vraća 1862. u sred tursko-crnogorskog rata i njena samoljubivost dostiže vrhunac. Miješa se u pregovore i aktivno u njima učestvuje i odlučuje da se opet nastani na Cetinje i u skladu sa tom odlukom zahtijeva izgradnju nove palate preko puta biljarde i opet joj se otvara državna kasa za njene mnogobrojne prohtjeve a ona samo putuje po Evropi. Knjaz Nikola, zaslijepljen zahvalnošću zbog pomoći oko njegovog ustoličenja nije uviđao ogromne finansijske apetite stare knjaginje koji su postojali sve veći, iako su mu na to ukazivali svi uticajni ljudi na Cetinju i Crnoj Gori, kojima se knjaginja Darinka zamjerila zboge njenog nepriličnog ponašanja. Nezadovoljstvo zbog njenog ponašanja bilo je još više izraženo zbog njenog ponašnja prema mladoj knjaginji Mileni. Naime, knjaginja Darinka je prema pravoj knjaginji zauzimala jedan nepristupačan i ohol stav, držala se visoko i jasno joj je stavljala do zanja da je ne voli i da joj se ne sviđa, čak i u prisustvu drugih.

Međutim, ubrzo su uslijedila dešavanja koja su bitno promijenila položaj knjaginje Milene. 1864. rodilo se prvo dijete, knjaginjica Zorka, pa zatim dugačka povorka prođaja: Milica, Stane, Marija, Danilo, Jelena, Ana, Sofija, Mirko, Ksenija, Vjera, i Petar. Već nakon prvog djeteta položaj knjaginje u dvoru se znatno poboljašao a nakon svakog sljedećeg, samo se uvršćivao. Postepeno je i sama knjaginja sazrijevala i postajala žena i imala više takta za neke stvari, tako da je vremenom izrasla u pravu vladarku.

S druge strane, Darinkini prohtjevi postaju sve veći a Nikola postepeno uviđa njene mane i ona gubi uticaj koji je na njega imala. U međuvremenu knjaginja Darinka je zaratila sa svim ljudima od ugleda i ono malo njenih pristalica što joj je ostalo, okrenuli su joj leđa i svi insistiraju da ode iz Crne Gore što se na kraju i dešava 1867. a opada njena uloga u cetinjskom životu i životu Crne Gore, postaje samo epizodna.

Prema određenim izvorima (1) postoje informacije da su navodno knjaz Nikola i knjaginja Darinka bili u strasnoj ljubanoj vezi, dvije godine nakon smrti knjaza Danila. Međutim, ovdje moram dovesti u pitanje ovaj podatak obzirom da je jedini izvor gdje se to pominje izvještaj Milana Piroćanca, izaslanika kneza Mihaila u crnogorskoj prestonici, upućen srpskoj vladi, u kome se kaže: «Između knjaza i knjaginje Darinke, ukoliko se po mnogim okolnostima zaključiti daje, bilo je odnošaja koji su granicu srodstva prelazili». Kao što se vidi iz ovog citata, postoje izvjesne sumnje autora ovog izvještaja, ali se to ne može potvriditi bilo kakvim drugim izvorom. Sam kralj Nikola u svojim memoarima jedva da i pominje knjaginju Darinku. Vjerovatno da su postojale neke čaršijske priče iz kojih je nastao ovaj izvještaj ali su one vjerovatno plod činjeince da je u to vrijeme knjaz Nikola dozvoljavao knjaginji Darinki velika uplitanja u državničke poslove te su stoga dosta vremena provodili zajedno, a uz to knajginja Milena je bila izueztno mlada i nijesu još imali djece, te je knjaginja Darinka imala priliku da se nametne, pa su iz svega toga nastale ovakve insinuacije, ali

daleko od toga da se ovo može uzeti kao istorijski podatak, kako je protumačen u ovoj knizi. Tim prije što autor ovog izvještaja ima krajnje negativan stav prema samom knjazu koji se najbolje vidi u riječima: «dvadesetšestogodišnji knajz je lepa sklopa i pravilnih crta, srednjeg rasta i liči na oca. U njegovom karakteru sakupljene su sve rđave strane pokvarenih Crnogoraca., naroda još primitivnog. Knjaz Nikola je veliki nevaljalac, pokvaren do poslednjeg nerva jer se služi prevarom, lažima i obmanama. On je sebičan, grabljiv, strašljiv, sujetan i fanfaron. Na njegovu sujetu je loše uticalo i to što su mu Crnogorci mnogo povlađivali. On je zato prevrtljiv, vlastoljubiv do ludila, a plitke pameti, pa otuda lako zbunjiv. Još je i detinjast i ne ume da skrica slabe strane svog karaktera.», pri čemu se u samoj knjizi ne vidi jasno gdje je kraj citata ovog izvještaja a početak iznošenja stava samog Ljušića jer ovaj dio knjige koji govori o crnogorskoj dinastiji je jasno politčki obojan a način na koji govori o Crnogorcima i tadašnjim prilikama u Crnoj Gori je krajnje snishodljiv, ako ne i uvrjedljiv. Jedine simpatije koje izražava u knjizi su prema knjaginji Darinki i to zbog toga «što je bila veliki zastupnik srpskih ineteresa», iako i sam navodi da je to bilo zato što je htjela da svoju ćerku uda za jednog od pripadnika dinastije Obrenović.

1867., vladarska porodica se seli u novosagrađenu rezidenciju koja je prvobitno bila predviđena za smještaj knjaginje Darinke. Tek supostvaljeni porodični mir je ubrzo prekinut preranom smrću vojvode Mirka, kao jedne od mnogobrojnih žrtava kolere koja je u to vrijeme harala.

Odlaskom u Petrograd u zimu 1868/69 knjaz Nikola normalizuje odnose sa Rusijom koji su bili narušeni u vrijeme vladavine knjaza Danila. Sem politčkog značaja ove saradnje bitan momenat za vladarsku porodicu je što je knjaz ovim postupkom uspio da riješi jedan od najvažnijih problema a to je obrazovanje svoje djece. Kad su dvije nasjtarije ćerke bile prispjele za školovanje ruski imperator ih poziva da se školuju u Smoljnom gdje uživaju tretman rezervisan samo za vladarsku djecu. Dobijaju skupe apartmane sa posebnim trpezarijom, skupe toalete, kočije, pravo prisustva dvorskim zabavama a kasnije ista pažnja biva ukazana ostalim ćerkama. 1882. Milica i Zorka se vraćaju na Cetinje a u Smoljnom ostaju ostale ćerke. Dotadašnja briga knjaza kako udati ćerke, njihovim povratkom postaje prava noćna mora. U medjuvremenu one su stasale u prave evropske dame: lijepe, elegantne, obrazovane, sa dvorskim manirima, naviknute na raskoš... Knjaz dobija čudnu ideju da na ruševinama jednog manastira na Skadraskom jezeru (Vranjina) sazida i obnovi novi manastir i da tamo zakaluđeri ćerke. To se sve držalo u tajnosti iako na kraju ta njegova ideja nije sprovedena u djelo.

Knjaginja Zorka (1864.-1890.) jerodjena 1864. na Cetinjui od svog kuma Mihaila Obrenovića.je na krštenju dobila još jedno ime, Ljubica, ali to ime nije koristila. Školovala se na Cetinju pa u Smoljnovu, a savremenici je opsiuju kao srednje visoku crnku, skladno građenu, krupnih tamnih očiju i bujne kose. Bila je izuzetno nadarena za muziku, strašno duhovita i inteligentna a često se opisuje i kao izuzetno energična žena. Udala se 1883. za dvadeset godina starijeg Petra Karđorđevića, najastarijeg sina detroniziranog Aleksandra. Iako je njihov sin Đorđe isticao da je to bio brak iz ljubavi teško je ne uvidjeti prije svega, političke motive sklapanja ovog braka. Karađorđevići su u tom momentu, za sobom već imali 25 godina iseljeničkog staža i nevelike ostatke ugleda i bogatstva. Jasno je da orođavanjem sa crnogorskom dinastijom ne bi stekli moćnu političku, finansijsku ili vojnu potporu ali postajalo je nešto čega su Karađorđevići bili više nego svjesni, a to je skoro magična moć i ogromna popularnost koju je crnogorska dinastija uživala u cijelom južnoslovenskom svijetu i u znatnom dijelu Evrope. Nakon tog vjenčanja prema svjedočenju tadašnjeg crnogorskog šefa diplomatije, vojvode Gavra Vukovića, nastupa era Karađorđevića u Crnoj Gori. Veliki dio srpske političke opozicije, rastjeran od strane kralja Milana po Evropi, nalazi sklonište na Cetinju. Kuju se planovi za rušenje Obrenovića i knjaginja Zorka tu vodi glavnu riječ i pokazuje nevjerovatnu energiju.

U međuvremenu porodica Karađorđević se bitno uvećava. Dobili su za 4 godine četvoro djece: Jelena, Milena, Đorđe i Aleksandar. Obzirom da im stara rezidencija, u neposrednoj blizini knjaževskog dvora, postaje pretijesna, odlučuju se da sagrade novu i to na najljepšem dijelu barske obale. Tu niče luksuzno opremljena, raskošna vila Topolica.

Ipak, u međuvremenu se problematične političke prilike u Srbiji rješavaju i najveći dio iseljenika se vraća u svoju zemlju. Knjaz Nikola uviđa da je projekat rušenja Obrenovića nerealan i koristi priliku da normalizuje odnose sa novim srpskim kraljem. S tim u vezi, stopira odred koji je oformljen za upad u Srbiju i distancira se od te ideje. Dotad prikrivena netrpeljivost tasta i zeta, koji su po godinama bili vršnjaci, ovim činom prerasta u otvoreni sukob. Jedino je Zorka uspijevala da balansira odnose i da učini da situacija bude koliko-toliko zadovoljavajuća, međutim, era Karađorđevića u Crnoj Gori, se približavala svom neminovnom kraju. Iznenadna smrt knjaginje Zorke na Cetinju 1890. zvanično je označila kraj te ere. Postoji više verzija njene smrti. Zvanično je saopšteno da je razlog bio prijevremeni porođaj. Međutim, po sjećanju njenog starijeg sina Đorđa, tada trogodišnjeg dječaka njena smrt je uzrokovana padom niz stepenice kada je požurila u susret svom mužu prilikom povratka sa jednog od njegovih putovanja. U nekim krugovima, očigledno nenaklonjenim Karađorđevićima (pa se zato ova verzija uzima sa rezervom) je kružila još jedna verzija, da je u tom padu imala udjela jedna od uobičajenih provala bijesa njenog muža. Nakon njene smrti, knez Petar se vraća u Srbiju i samo bi povremeno dolazio na Cetinje da posjeti djecu, dok oni nijesu sazreli za školovanje kada porodica konačno napušta Crnu Goru. Knjaginja Zorka je pokopana na Dvorskom groblju kod Cetinjskog manastira sa dvoje djece, međutim, po povratku Karađorđevića u Srbiju prenešeni su i posmrtni ostaci knjaginje i njene djece u Oplenac.

Knjaginja Milica (1886.-1951.) rođena je na Cetinju 1886. njeno rođenje nije baš dočekano sa oduševljenjem jer je bila druga ćerka a očekivali su sina, kao prestolonasljednika. Nju je takođe krstio knez Mihailo Obrenović i na njeno ime po rođenju Vidosava, dodao ime Milica. Ime Vidosava je zaboravljeno vidosava a zvali su je Mi$a ( $ je karakteristični crnogorski umekšani glas š ). Školovana je prvo na Cetinju, pa u inostranstvu, u djevojačkom insititutu Smoljnom, kao i njena starija sestra. Tamo se još iskazivala njena ogormna žeđ za znanjem, marljivost, interesovanje za istoriju i već tada je počela da se iskazuje njena sklonost ka misticizmu. Nakon završetka instituta 1882. vraća se u Crnu Goru gdje provodi narednih sedam godina. Ugleda i simpatije za dinastiju, njen lični izuzetan šram, blagonklonost ruskog dvora za vrijeme školovanja, osigurlai su joj mogućnost putovanja i obilaska evropskih prestonica. Stekla je uizuzetan ugled a još kao djevojku primali su je vladari u bečkom i petrogradskom dvoru. Višegodišnje školovanje u Smoljnom, kao i kasnije posjete Rusiji bile su prilika da se knjaginjica upozna i eventualno uda za nekog od ruske aristokratije. Imajući u vidu, tada već veliku popularnost crnogorskih knjaginjica, tome su se nadali i njen otac, knjaz Nikola, i njen pokrovitelj, ruski car Aleksandar III. Međutim, vijest da se dvadesetrogdišnja knjaginjica Milica vjerila sa velikim knjazom Petrom Nikolajevičem, je na početku, primljena sa nevjericom jer ipak nijesu mogli očekivati direktno orođaavnje sa ruskom carskom dinastijom. Veliki knjaz Petar Nikolajevič je bio brat od strica ruskog cara Aleksandra III i unuk slavnog ruskog cara Nikole I. Sem lične naklonosti ruskog cara Aleksandra III i slavenofilski orjentisanih petrogradskih elitističkih krugova, ovom braku su i kumovale ruske političke kombinacije na Balkanu. Rusiji je odgovralao da istakne Crnu Goru kao glavni punkt svoje balkanske politike. U tom periodu crnogorskom suverenu su u Rusiji i od Rusije prikazivane brojne počasti: napr. na svečanom ručku u Peterhofu car je održao čuvenu zdravicu: «pijem u zdravlje knjaza crnogorskog, jedinog iskrenog i vjernog prijatelja Rusije»; onda je proglašen za počasnog zapovjednika slavnog XV strelčjačkog puka, što je bilo rezervisano samo za vladare ovjenčane slavom na bojnom polju, itd... Tako je knjaginjica Milica je predstavljala kariku koja je spajala interese ove dvije zemlje. Vjenčanje je obavljeno 1889. u Petrogradu sa carskom pompom i sjajem. Prisustvovali su car i carica, krem ruske i evropske aristokratije a nevjesta je dobila pravo na titulu velike knjaginje Romanov i doživotnu apanažu.

U Crnoj Gori je zapamćena kao žena velikog srca koja nikad nije zaborvaila svoj zavičaj. Zahvaljujući velikom bogatstvu, uticaju i ugledu koji je ona lično imala u Rusiji i Evropi, bila je u prilici da puno puta pomogne i dvor i Crnu Goru. Između ostalog, napr. u cjelosti je finansirala izgradnju cetinjskog vodovoda koji i nosi njeno ime. Jedna pikanterija u vezi sa njom je što se u stranoj literaturi zanemaruje njeno djelovanje i važnost na račun priča o navodnim okultnim i parapsihološkim skonostima, iako nema istorijskih izvora koji to potvrđuju. Imala je troje djece: Roman, Marina i Nadežda. Porodica je uspjela da izbjegne sudbinu većine Romanovih u Oktobarskoj revoluciji i uspjela da se skloni na Zapad. Knjaginja Milica umrla je 1951. godine u 85.-oj godini života.

Knjaginja Stane-Anastasija (1867.-1935.)rođena 1867. na Cetinju, a neraskidivo povezana sa knjaginjom Milicom. Zajedno su rasle (gotovo da su bile vršnjakinje), školovale se, putovale, zajedno primane na dvorovima, iste godine udale za pripadnike dinastije Romanova... Oba imena je dobila po babi, knjaževoj majci, a kumovao joj je takođe knez Mihailo. Za razilku od knjaginje Milice koja je bila stroga i ozbiljna, Stane je bila izuzetno vedrog duha, graciozna, simpatična... lako je zadobijala simpatije svih prisutnih gdje god bi se pojavila. Od sve djece, najviše je ličila na oca.

Dan prije svadbe knjaginje Milice i velikog knjaza Petra Nikolajeviča Romanova, stigla je vijest da se Stane vjerila sa knjazom Đorđem Romanovskim čije je porodično stablo impresivno. Vjenčali su se 1889. Muž knjaginje Stane pripadao je poznatoj aristokratskoj kući vojvoda Lajhtenberških i knezova Ajhštatskih. Njegov djed Eugen je sin giljotiranog vikonta Aleksandra de Boharne i kontese Žozefine de la Pagerie, kasnije supruge Napoleona I. Kao Napoleonov pastorak a i zbog zasluga na bojnom polju, dobio je tiulu francuskog princa i italijanskog potkralja. Eugenova sestra Hortenzija postala je holandska kraljica. Od tasta, bavarskog kralja Maksimilijana I, Eugenje dobio u miraz vojvodstvo Lajhtenberg i kneževinu Ajhštat a sa njima i pripadajuće titule. Mlađi Eugenov sin, Đorđev otac, Maksimiljan je naslijedio od oca posjede i titule i orodio se sa carskom kućom Romanovih, oženivši se sa knjaginjom Marijom, jedinicom cara Nikole I a sestrom cara Aleksandra III. Preko nje, Maksimilijan je dobio naslov carsko visočasntvo a njegova djeca iz tog braka počev od 1852., nasljedno pravo na pridjevak Romanovski.

U ovom braku rođeno je dvoje djece: Jelena i Sergej. Nema tačnih podataka o tome zboge čega su se ovi supružnici razveli 1906. Tek, Stane je zadržala titulu «knjaginje Romanovske, vojvotkinje Lajhtenberške, sa nazivom carsko visočanstvo».

Nekoliko mjeseci nakon razvoda, knjaginja Stane se po drugi put udala, na Jalti za velikog knjaza Nikolaja Nikolajeviča Romanova (koji joj je na prethodnoj svadbi bio vjenčani djever), time dobila još uglednijeg muža, postala jetrva rođenoj sestri i dobila titulu velike knjaginje.

Ona se takođe uspjela spasiti Oktobarske revolucije. Kao i njena sestra Milica, bila je jako uticajna osoba na ruskom dvoru. Njih dvije su bile dvije najveće osobe od povjerenja ruske carice Aleksandre Feodorovne a navodno je razlog za taj blizak odnos bila odanost magiji i vradžbinama. Za njih se smatralo da su «dobavljačice mistika», i da su «pravile toliko nepriličnih stvari da bi se o tome mogla napistai čitava knjiga». Koliko god da su ove optužbe izmišljene ne mogu se poptuno odbaciti jer je sigurno da su one «otkrile» famoznog dokotra Filipa, bivšeg lionskog kasapina, šarlatana i varalicu koji je trebalo da prekine dugi niz porođaja ženskih beba na dvoru Romanovih i pomogne carici da rodi prestolonasljednika. Još je veća bila njihova uloga u dovođenju Raspućina na dvor. Svi ti događaji su srušili ugled, moć i uticaj koji su uživale velike ruske knjaginje, bivše crnogorske knjaginjice na ruskom dvoru.

Umrla je 1935. godine.

Knjaginjica Marija (1869.-1885.) rođena je na Cetinju 1869. Sa njenim rođenjem počinje serija kumstava od strane ruskog cara Aleksandra II, preko opunomoćenog izaslanika. Kao i sestre školovala se na Cetinju pa u Smoljnom, gdje je prije završetka školovanja umrla u šesnaestoj godini života od upale pluća. Prenesena je na Cetinje i sahranjena na Dvorskom groblju. O njoj se jako malo zna. Tek ponegdje ispliva poneka informacija o njenim školskim danima, uglavnom iz memoara njenih drugarica. Smatra se da je najviše ličila na majku, knjaginju Milenu. Bila je smjerna, odmjerena i pomalo stidljiva.

Princ Danilo ( 1871.-1939.)rođen je na Cetinju1871. Njegovim rođenjem nastaje prava euforija kada se nakon 4 djevojčice rađa prestolonasljednik. Kumovao mu je ruski car Aleksandra II, preko svog opunomoćenog izaslanika, prvog carskog ađutanta, grofa Tolstoja. Dobio je Danilo po dvojici svojih velikih prethodnika, knjaza i vladike i po ruskom caru Aleksandar, ali je to ime zanemareno.

Od dječačkih dana, kao prestolonasljednik, knjaz Danilo je dobijao punu pažnju. Svi su bili njemu posvećeni, i na dvoru i u državi. Dobio je najbolje učitelje i obrazovanje, svi su bili ponosni na njegovo znaje i lovačke trofeje, divili su mu se i sva javnost je uperila oči u njega. Međutim, brzo je postalo jasno da knjaz Danilo nije dostojan sve te pažnje jer nije sposoban da nastavi tradiciju svojih predaka. Nije imao ni talenat, ni afinitet, ni želju, ni snagu ličnosti za ulogu koja mu je bila predodređena. Jedino je pokazivao interesovanje za uživanja koja mu je obezbjeđivao nejgov položaj i za lagodan život bez obaveza: putovanja, obilaske otmenih salona po Evropi, posjete evropskim dvorovima, lov...

Takav stav imao je i prema braku. Nije žutio da se oženi te je tek u 29.-oj godini života pod pritiskom roditelja a uz pomoć svoje sestre knjaginje Milice, našao sebi životnu saputnicu. Izbor je pao na dvadesetogodišnju princezu Meklenburg-Strelicku, Jutu. Poznanstvo, vjeridba, objava i vjenčanje su obavljeni tako brzo, da knjazu jednostavno nijesu dali vremena da se predmosli. Neposredno prije vjenčanja princeza je prekrštena u Milicu. Rodonačelnik njene loze je Adolf Fridrih koji je posredovanjem cara Leopolda I dobio meklenburške posjede u oblasti Stargrada, Mirova i Nemerova sa Knževinom Racenburg i titulu vojvode od Meklenburg-Strelica, 1701. godine. Odlukom Bečkog kongresa, njegov rang je podignut na titulu velikog vojvode, njegovo imanje je dobilo zvanje veliko vojvodstvo a on je dobio titulu Njegovo Kraljesvko visočanstvo. 1860. veliki vojvoda Meklenburg-Strelicki, postao je Fridrih Vilhem, oženvši se engleskom princezom Augustom. Njegov sin i nasljednik je otac žene knjaza Danila.

Knjaz Danilo, sticajem okolnosti, nikad nije dobio crnogorsku vladarsku krunu, koju po svoj prilici nije ni želio. Crnu Goru je napustio pred sam I svjetski rat a do tada, nije učestvovao u poličkom životu uopšte. Bezuspješan je bio i pokušaj Kralja Nikole da mu pruži priliku za vojničku afirmaciju u I balkasnkom ratu, kada mu je dodijelio ključnu komandnu funkciju kojoj knaz Danilo nije bio dorastao što je prouzrokovalo teške vojne neuspjehe i ogromne ljudske žrtve. U izgnanstvu se takođe uopšte nije interesovao za politku, niti je učestvovao u kovanju planova za restauraciju crnogorske monarhije. Odekao se krune u korist sinovca Mihaila, mada je tada već kruna bila bespovratno izgubljena.

Umro je 1939. izmučen teskom bolešću, a na njegov loš ugled uticala je i činjenica da nije imao djece.

Kraljica Jelena ( 1872.-1947.) rođena na Cetinju 1872. Školovala se prvo na Cetinju pa u Smoljnom, gdje nije blistala ni znanjem, ni marljivošću ali ono što je svakako neosporno posjedovala je dar za umjetnost: muzika, slikarstvo i literatura a iznad svega je krasila njena izuzetna fizička privlačnost.

Na godišnjem balu na Instititu 1888., iako petnaestogodišnjakinja, imala je svoj prvi javni nastup gdje se pojavila u crnogorskoj narodnoj nošnji i svojom ljepotom i graciožnošću zasjenila sve tamošnje dame. Dvadesetogodišnji ruski prestolonasljednik je izabrao za partnerku za ples što je bio povod da počne da kruži priča kako će na ruski presto umjesto tradicionalno, germnaske loze doci crnogorska. Međutim, neočekivan splet okolnosti je razbio svaku sumnju na to. Naime, njen ugled je bio pokvaren kad su se Arsen Karađorđević i Karl Gustav fon Manerhajm, finski arsitokrata na balu kod Jusupovih suprostavili oko plesa sa ljupkom knjaginjicom, što je rezultiralo dvobojem gdje je Finac teško ranjen. Ruski dvor je za ove događaje okrivio svoju ljubimicu, knjaginjicu Jelenu. Iako na završnoj gonini, knjaginjica Jelena je bila primorana da se vrati na Cetinje.

Međutim, u isto vrijeme na italijanskom dvoru počinje da se razmišlja o ženidbi preostolonasljenika princa Viktora i zaključili su da bio najpodesniji brak bio sa crnogorskom princezom. Uz blagoslov kraljice Margarete, princ Viktor bira knjaginjicu Jelenu. Smatralo se da ce mlada Crnogorka osvježiti lozu koja je bila ozbiljno ugrožena srodničkim brakovima u savojskoj kući. Sreli su se u Moskvi prvi put 1896., na balu povodom krunisanja cara Nikole II i princ je bio očaran lijepom Cnogorkom i Rim se vratio sa riječima «ili Jelena ili nijedna druga». Vjenčanje je obavljeno u Rimu u oktobru iste godine.

Ispostavilo se da su dvoje supružnika, iako veoma različitih po psihofizičkim svojstvima imali jedan od najskladnijih vladarskih brakova tog vremena. Bili su 51. godinu u braku ispunjenom izuzentom ljubavlju, pažnjom i nježnošću. Detronizirani su 1946. Izrodili su petoro djece: Jolanda, Mafalda, Đovana, Marija Pija i Umbertoa imali osamnaestoro unučadi.

Kraljica Jelena sahranjena je u Monpeljeu gdje je i umrla.

Knjaginjica Ana (1874.-1971.) rođena je na Cetinju 1874. kao sedmo dijete a šesta ćerka u vladarskoj porodici. Posljednja je od princeza koje su imale priliku da se školuju u Smoljnom, gdje nije toliko blistala marljivošću, koliko inteligencijom. Takođe, sa njenom udajom prestaje i serija sjajnih udaja crnogorskih princeza.

Udala se 1897. za Franca Josifa Batenebrga, potomka morganatskog ogranka hesenske dinastije koja je u ujedinjenoj Njemačkoj samo formalno uživala vladarske prerogative. Međutim njihova važnost i uticaj su počivali na razgranatoj vezi srodničkih odnosa sa velikim evropskim dvorovima kao što su londonski, petrogradski, berlinski, bečki... vejnčanje je obavljeno na Cetinju po propisima evangelističke vejre iako ona nije mienjala vejru. Ostala je pravoslavka. Taj brak, iako bez djece, bio je izuzetno skladan. Ipak, princ je umro 1924. a Ana nikad nije preboljela njegovu smrt. Umrla je 1971. godine u 97.-oj godini života.

Princ Mirko (1879-1918.) rođen je 1879. godine na Cetinju bio je najrazmaženije ijete vldarskog para, na čije su nestašluke svi gledali kroz prste. Najzadovoljniji njegovim radom od učitelja, bio je učitelj muzike. Iza Mirka je ostao obiman kompozitorski opus, koji je još uvijek nedovoljno istražen. Kao mlad počeo je da putuje po evropskim metropolama gjde je njegovo prisustvo bilo zapaženo po bučnim nastupima i obaveznoj pratnji lijepih žena.

Kroz čitav njegov život, ratio ga je ogroman publicitet, i svaki njegov gest, izjava, ili avantura nijesu mogli ostati neopaženi, dijelom zbog toga što su se novinari utrkivali sa najnovijim pričama o njemu a dijelom zbog njegove ogromne sujete kojoj je i godila takva pažnja.

Međutim, dovoljno je bilo jedno poznanstvo u Nici sa mladom, crnokosom ljepoticom Natalijom iz srpske građanske kuće Konstatinovića, da knjaz Mirko preko noći promijeni svoje ponašanje. Zaljubljen i očaran, prestao je sanjati o ženidbi sa nekom princezom, počeo izbjegavati novinare i izgubio interesovanje za lijepe žene. Natalijin otac, pukovnik Aleksandar Konstatinović, bio je u srodničkim vezama sa kraljem Aleksandrom Obrenovićem. Međutim, jednom prilikom je izjavio da brak kralja sa Dragom Mašin smatra sramnim, što mu je kralj zamjerio i ovaj je morao napustiti zemlju. Zboge te situacije postojala je opasnost da ovaj brak bitno ugrozi srpsko-crnogorske odnose. Ipak. Kralj Nikola je dao pristanak i vjenčanje je obavljeno u julu 1902. na Cetinju.

Nakon probitne zanesenosti, knjaz Mirko se ubrzo vratio starom načinu života, ljubavnicama i zabavama. Brak je postojao sve uzdrmaniji a odnosi između supružnika sve hladniji. Situacija se pogoršala kada su 1908. za vrijeme Natalijine treće trudnoće u strašnoj epidemiji nastradala dva starija sina Stevan i Stanislav. Kasnije rođena djeca: Mihailo, Pavle i Emanul nijesu mogli učvrstiti taj brak i Natalija se 1912. vraća kod svojih roditelja, iako brak nikad nije zvanično rastavljen.

1918. knjaz Mirko, teško obolio od tuberkoloze, prebačen je u Beč gdje je iste godine umro i pokopan. Dvije godine nakon toga, Natalija se ponovo udala.

Princeza Ksenija (1881.-1960.) rođena je na Cetinju 1881. a kumovao joj je tek krunisani ruski car Aleksandar III. Ipak, to kumstvo joj nije omogućilo da dobije privilegiju da se kao sestre školuje u Smoljnom, jer se baš u to vrijeme desio mučan incident sa knjaginjicom Jelenom na ruskom dvoru, tako da je umjesto toga ona dobijala dvorsko obrazovanje. Bila je izuzetno široko obrazovana a koristila je svaku priliku da otputuje u ionostranstvo da bi usvaršavala jezike.

Ono što je karakteristično za nju je bio ogroman patriotizam i učešće u unutrašnjoj i spoljnoj politici države a kralj Nikola je jako držao do njenog mišljenja i često joj prepuštao važne državne odluke.

Iza nje je ostao značajan broj vrlo uspjelih fotografija koje danas predstavljaju pravu dragocjenost jer su važni istorijski dokumenti. Knjaginjica je strastveno voljela fotografiju i nigdje nije išla bez foto aparata.

Iako izuzetno lijepe, nikada se nije udavala. Jeno vrijeme su postojale špekulacije o tome da treba da se uda za srpskog kralja Aleksandra Obrenovića, međutim on se brzo oženio Dragom Mašin a i knjaginjica Ksenija je prema određenim izvorima nalzila d aje on «neugledan», tako da su te priče brzo nestale.

Nostalgična do bola, umrla je u Parizu, u izgnanstvu 1960. Sahranjena je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u San Remu, zajedno sa roditeljima, sa kojima je 1989. prenesena na Cetinje.

Princeza Vjera (1887.-1927.), rođena na Rijeci Crnojevića 1887. nije baš dočekana sa previše radosti, kao deveta knjaginjica. Krstila je ruska carica Marija Feodorovna. Što se obrazovanja tiče dijelila je sudbinu svoje sestre Ksenije.

Ona se po psihofizičkim karakteristikama bitno razlikovala od ostalih sestara. Izuzetno osjetljiva i nježna, nije posjedovala onu naglašenu energičnost koja je bila karakteristična za vladarsku porodicu. Izrasla je u jako lijepu ielegantnu damu iako se nikad nije udala.

Uglavnom se pamti po velikoj ulozi u humanitarnom radu. Tako je sa svojom snahom, princezom Jutom-Milicom, prva pirskočila u pomoć provrijeđenima u jednoj eksploziji u barskoj luci zbog čega je dobila «zlatnu medalju za revnost i milosrđe». Po humanitarnom radu se isticala i u emigraciji a bila je izuzetno nadarena za slikarstvo.

Umrla je 1927. a takođe je imala posthumni put od San Rema do Dvorkog groblja na Cetinju.

Princ Petar (1889.-1932.) rođen na Cetinju 1889. dočekan je sa velikim slavljem i radošću. Na žalost, on je upopunio sliku o razmaženim crnogorskim plemićima koju su formirala njegova dva starija brata.

Dobio je izuzetno bogato obrazovanje i otvoreni su bili za sve njegove prohtjeve. Slabašan i bolešljiv, kao najmlađe diejte, bio je porodično mezimče i odrastao u centru pažnje i dvora i naroda.

Kad je napunio 14 godina trebalo je da se pošalje na dodatno usavršvanje u inostranstvo i odluka je pala da ide u Rusiju na čemu je trebalo da mu pomogne sestra Milica. Međutim, knjaginja Milena se izričito protivila toj odluci uvjerena da je surova ruska klima glavni krivac smrti njhove ćerke Marije i uspjela da se izbori za to da se njeno najmlađe dijete školuje u Hajdelbergu, gdje bi mu pomogla i sestra Ana koja je živjela nedaleko, u Darmštatu.

Do konačnog odlaska iz Crne Gore sa navršenih 27 godina nije se ničim isticao, ni na politčkom ni na bojnom polju.

U izbjeglištvu se oženio sa dvije godine starijom Violetom Vagner, ženom bez aristokratskog pedigrea.

Umro je 1932. godine.

ZAKLJUČAK:

O značaju kralja Nikole za istoriju Crne Gore govore mnogi istorijski, politički, društveni nalazi. Sasvim je sigruno da je kod većine građana Crne Gore kralj Nikola prva asocijacija za državni projekat, državnost i na kraju državu Crnu Goru. Danas, u specifičnim istorijskim uslovima, kada se odlučuje o budućem statusu Crne Gore, često se u simboličkom smislu manipuliše njegovim likom, u razne svrhe i od strane raznih ličnosti. Neosporno je da je on osoba koja je imala ogroman istorijski značaj i koji je zbog svojih doprinosa Crnoj Gori, njenoj istoriji i statusu, obezbijedio sebi mjesto među najznačajnijim ličnostima crnogorske istorije. Međutim, njegov život i život njegove porodice su oduvijek bili u žiži interesovanja javnosti, kako tada, dok su živjeli, tako i danas, kada se njihovim likovima manipuliše u simboličkom smislu. Iznalaze se razni izvori koji potvrđuju ili opovrgavaju neku od teorija politike međutim čini se da javnost nije baš upoznata sa domenima djelovanja njegove djece, pogotovo njegovih ćerki i značaja koje su one imale za Crnu Goru. Isto tako, malo se zna i o uplitanju samog knjaza u živote njegovih ćerki i sinova.

Primjer dinastije Petrović nam jasno govori o tome koliko politika utiče na međuljudske odnose u ovom slučaju na izbor bračnog partnera.

S jedne strane ukazuje nam na to koliko muka je imao kralj Nikola oko udomljenja svojih ćerki jer su tada ženska djeca u vladarskoj porodici svuda, pogotovo u Crnoj Gori, predstavljala veliku brigu baš zbog izbora bračnog patrnera. Kralj Nikola je čak u jednom trenutku došao na ideju da sve ćerke zamonaši u manastiru Vranjina na Skadarskom jezeru. Srećom, ubrzo je došlo do preokreta situacije pa je odustao od te svoje ideje.

Postoje spekulacije, koja nijesu istorijski potvrđene da je kralj Nikola imao pretenzije da zaposjedne čitavu teritoriju Balkanskog poluostrva, te da su brakovi njegovih ćerki trebalo da mu pomognu da stekne naklonost velikih sila u tom svom naumu. Kako pokuzaje i istraživanje, o tome se priča, ali kako to istzorisjki nije potvrđeno, ne uzima se za istinito. U svakom slučaju, ako je i bilo takvih planova, vrlo brzo su se pokazali kao nerealni.

U to vrijeme dosta se po evropskim arsitokratskim krugovima pričalo o zatrašujućem udavačkom potencijalu crnogorskog dvora, a mlade knjaginjice su neosporno plijenile pažnju gdje god da su se pojavile. To je izazivalo veliku ljubomoru i zavist kod ostalih plemićkih porodica u Evropi koje su takođe imale zadatak da udome svoje ćerke, pa su nerijetki bili zlobni komentari na račun crnogorskih knjaginjica. Zbog toga se i sa rezervom uzimaju podaci iz zapadnih izvora o tome da su napr. Milica i Stane bile ponešene okultizmom isl... tim prije, što se ti podaci uglavnom nalaze kod nekih zapadanih istoričara, čije je plemstvo tada, pogotvo ženski dio, bio izuzetno ljubomoran na crnogorsku dinastiju i njen udavački potencijal. Bilo kako bilo, skandala na ruskom dvoru sa Milicom i Anastasijom nije falilo, tako da je neosporno da su makar neki od navoda tačni.

Ono što je karakteristično za patrijarhalnu sredinu kakva je tada bila Crna Gora je ogormna pažnja koja se posvećivala sinovima na uštrb ćerki. Sinovi su bili ti kojima su ispunjani svi prohtjevi, u koje su se ulagale velike nade i od kojih se mnogo očekivalo a ispostavilo se da su u ovom slučaju sva trojica samo ukaljali ime koje su rođenjem stekli i ispali nedorasli ulozi kojoj su bili predodređeni. Da je tako potvrđuje i istraživanje koje pokazuje da i danas, nakon toliko vremena, opstaje jedno razočarenje, možda se može reći i ogorčenost, pa čak i ljutnja, u muški dio kraljevske porodice. Za razliku od njih, ćerke, od kojih se nije mnogo očekivalo, sem da se dobro udaju, su ostvarile mnogo veći uticaj i uspjeh. Svaka je bila nadarena za neku umjetnost, bile su izuzetno cijenjene u Crnoj Gori i van nje, široko obrazovane, sa dvorskim manirima i često su činile velika djela za svoju državu. Tek posthumno dobile su priznanje za svoje zasluge, a kako vrijeme prolazi, čini se da oduševljenje sa njima i njihovim životima sve više raste, te pričao princezama Petrović Njegoš dobija jedan oreol mistike i može se reći, prerasta u mit.

U modernoj istoriji ova porodica je opet pred budnim okom javnosti jer u trenucima kad se prelama pitanje državnosti Crne Gore, kralja Nikolu, kao utemeljivača crnogorske države, i jedni i drugi žele na svojoj strani. Da stvar bude još komplikovanija, i jedni i drugi i nalaze potvrde za njegovo prisvajanje njegov prilično kontraverzan život daje mogućnosti za tako nešto. Teško je i očekivati da će neki prosječan građanin, kojoj god struji pripadao, moći da razmišlja o kontekstima u kojima su nastale neke izjave samog kralja koje se danas prepričavju ili o nečemu što se krije iza tih izjava. Jednostavno se uzimaju zdravo za gotovo, zbog čega i postoji sukob interesa oko ove istorijske figure. A istorijom i mrtvim ljudima, se lako manipuliše, kao što je opšte poznato. Sa druge strane, niko se još nije sjetio da u simboličku pomoć prizove knjaginjice ili samu knjaginju Milenu, u čije se «crnogorstvo» ne sumnja i koje ne pružaju toliko mogućnosti za učitavanje željenih sadržaja u njihove ličnosti.

Bilo kako bilo, razvoj istorijskih okolnosti odveo je Petroviće u izgnanstvo i ostavio otvoren prostor za brojne pretpostavke i rasprednaje raznih teorija na ovu temu.

*Ovdje je prikazan samo segment crnogorske istorije i samo neki od njenih vladara, koji su smatrani bitnim za ovaj rad da bi se omogućilo stvaranje potpunije slike o dinastiji Petrović - Njegoš

(1) “Ljubavi srpskih vladara i političara”, 208-213, Radoš Ljušić, IP Zograf, Niš, 2000.

IZVORI:  

  1. Dvor kralja Nikole, Milan Jovićević, Anđe Kapičić i Tatjana Jović, Narodni muzej Crne Gore i Presmedij, Novi Sad, 1999.
  2. Ljubavi srpskih vladara i političara, Radoš Ljušić, IP Zograf, Niš 2000.
  3. podaci sa interneta:

http://www.montenegro-canada.com/page/page/1998350.htm

http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/povijest/petrovici-album/index.html

http://www.visit-montenegro.cg.yu/people/poznatelicnosti.htm

http://www.cetinje.cg.yu/istorija/Nikola_I.htm

http://www.montenegro.yu/podaci/istorija.htm

http://www.politika.co.yu/ilustro/2198/3.htm

http://www.politika.co.yu/ilustro/2240/4.htm

http://www.montenegro.org.au/ssglas2t.html

http://p208.ezboard.com/fmontenegrofrm2.showPrevMessage?topicID=56.topic

http://bs.wikipedia.org/wiki/Crna_Gora

http://www.durmitorcg.com/opsirnije.php?id=9320