Ljiljana Đurišić
ŠKRINJE

Tekst preuzet iz:

      ŠKRINJE 

       O škrinjama u Crnoj Gori malo je pisano. One do sada nijesu bile predmet posebnog naučnog istraživanja i o njima ne postoje iscrpnije studije.1 Uglavnom se pominju uzgredno u opisima domaćih i stranih putopisaca koji su boravili u Crnoj Gori i pisali o njima. U oskudnoj literaturi o kulturi stanovanja, osim pukog nabrajanja enterijera kuće, gdje se obično uz stolovač, trpezu, krevet, kolijevku itd. navodi jedna, ili ako je kuća bogatija, dvije škrinje, nema detaljnijih opisa. Nešto više podataka o škrinjama i njihovoj funkciji (bar kada su u pitanju neki običaji) možemo naći u arhivskim dokumentima od XV-XIX vijeka. To su u stvari podaci o nevjestinskoj škrinji gdje se pored njenog sadržaja, navodi cijena koštanja i drvo od kojeg je napravljena.2
       Škrinje su bile u upotrebi na čitavoj teritoriji Crne Gore kod stanovništva svih vjera, za istu namjenu ali pod različitim nazivima. U primorju i zaleđu najčešće su se upotrebljavali nazivi škrinja, skrinja, baul, baun, dok na sjeveru preovladava naziv sehara, sanduk ili kovčeg. Riječi škrinja i baul su latinskog porijekla preuzeti iz italijanskog jezika, dok su sehara i sanduk arapskog porijekla preuzeti iz turskog jezika.3
Škrinje na teritoriji Crne Gore, sa nogarima ili bez njih, su uglavnom sa ravnim poklopcem, izuzimajući baul, koji ima zaobljen poklopac. Većina škrinja iznutra, duž jedne ili obije bočne strane, ima prikovan sandučić u kojem se čuvaju razne dragocjenosti. Poklopac sandučića, pored svoje osnovne namjene, služi još za pridržavanje poklopca otvorene škrinje.
1 Osim rada Zorice Mrvaljević, Skrinja u Сrnој Gori, Glasnik cetinjskih muzeja, knj.12, Cetinje 1979.
2 Marija Crnić, Prćija po dokumentima iz Hercegnovskog arhiva.G.EM. 26, Beograd, 1963.
3 Vojin Ivanović, Zbirka kovčega Etnografskog muzeja u Beogradu. G.E.M. 21, Beograd 1958, str. 50.

       Škrinje su rađene od drveta. Najčešće je korišćeno: čamovo, borovo, bukovo, orahovo, javorovo i jasenovo. Strane su spojene tehnikom užljebljavanja ili su pričvršćene drvenim čepovima ili ekserima. Zaključavaju se ključem ili katancem. Sa strane su obično imale po jednu metalnu dršku radi lakšeg nošenja. Ukrašene su rezbarenjem, bojenjem ili kombinacijom obiju tehnika. Rezbarene škrinje su dekorisane samo sa prednje strane, dok su kod oslikanih, osim prednje ukrašavane i bočne strane, a nerijetko i poklopac, kako sa spoljne tako i sa unutrašnje strane, gdje se još može vidjeti pričvršćeno ogledalo ili mala ikona. Ukoliko nije bila naručivana kod majstora, glavno mjesto njene nabavke bili su pazari. Veliki dio Crne Gore snabdijevao se na podgoričkom, skadarskom, kotorskom pazaru, kao i na pazarima u Rijeci Crnojevića i Danilovgradu.

       Funkcija škrinje kao jednog od najstarijih dijelova pokućstva, bilo seoske ili gradske kuće, bila je mnogostruka. Služila je za smještaj odjeće, posteljine, predmeta ručnog rada, nakita, novca, nekada hrane, pića, duvana... Mogla je služiti kao sjedište, a ako je bilo potrebno i kao ležaj. Upotrebljavala se takođe i kao putni kovčeg. Kasnije, tokom vremena, sa promjenama u kulturi stanovanja seoskog i gradskog stanovništva, uočava se postepeno opadanje njene funkcije i značaja u pokućstvu. Škrinja se polako izmješta iz glavne prostorije na tavan, u šupu, ostavu ili neku sporednu prostoriju i dobija drugi sadržaj. Koristi se za čuvanje nekih starih stvari koje se vrlo rijetko ili uopšte ne upotrebljavaju, ali se i dalje čuvaju.

       Osim praktične primjene, kao predmet pokućstva, škrinja zauzima značajno mjesto i u svadbenim običajima, gdje je služila za donošenje nevjestinske opreme i darova za svatove u mladoženjinu kuću. Takve škrinje su mlade obično naslijeđivale od majke, ili su bile specijalno za tu priliku kupljene ili naručene.4 Ako uzmemo u obzir pretpostavku da je namjena škrinje određivala njen izgled,5 onda ne čudi njihovo bogato ukrašavanje sa razgranatim lišćem i cvijećem kao simbolima proljeća, obnavljanja prirode, radosti, novog života itd. Djevojkama, naročito na selu, odmalena se pripremala prćija. Svaka porodica je nastojala da što bolje i ljepše pripremi miraz za svoju kćerku, jer se prema vrijednosti prćije cijenilo i imovno stanje porodice, a kako je zapisao V. Bogišić predstavljala je "roditeljski obraz". Sva bi se oprema naslagala u škrinju i zaključala. Negdje se ključ davao đeveru, negdje mladoženji koji je imao zadatak da prebroji ruho.

       U nekim našim krajevima, na pr. Muo, Boka Kotorska, na dan vjenčanja kada škrinju sa prćijom iznose iz mladine kuće, jedan od muškaraca razbija flašu o ivicu škrinje i kaže: "Kada se od ovih komada sastavi flaša tada se i ova škrinja vratila u svoj dom".6 U Orahovcu na pr. škrinju povezuju pojasom muške cmogorske nošnje i nose je, zaključanu, muškarci između sebe na ramenima ili o motki do mladoženjine kuće. Ovu simboliku možemo povezati sa običajem razvoda braka koji je postojao u staroj Crnoj Gori "ако se ne budu slagali da se oni čas prekine pas". U planinskim selima, zbog neuslovne komunikacije, uskih i strmih staza, oprema se morala prenositi na konju što je često uslovljavalo veličinu škrinje. Po broju sačuvanih primjeraka može se pretpostaviti da su, na teritoriji današnje Crne Gore, u najvećem broju u upotrebi bile oslikane i rezbarene škrinje. Naravno, bilo je i običnih drvenih sanduka, sa ili bez ukrasa, dok je u primorju sačuvan izvjestan broj mornarskih škrinja.
4 Odjeća koja je složena u škrinju sačinjavala je glavni dio onoga što je djevojka donosila priikom udaje, i to je predstavljalo njeno vlasnistvo. U Hercegnovskom arhivu su postojali zapisnici o procjeni prćije (karte dotale) koju mlada donosi. Spiskovi su bili zvanično ovjeravani da bi se obezbjedilo pravo žene па prćiju i pravo djece da je nasljeduju, navodi Marija Crnić, nav.djelo, str. 285; Žena je svoju prćiju zavještavala kćerki, a ako umre, a nema kcerke, sanduk se sa njenom robom vraća njenoj rodbini - navodi Jovan Popović Lipovac, Crnogorac i Crnogorka, Podgorica, CID, 2001, str. 146.
5 Verena Han, Umjetnička škrinja u Jugoslaviji od Х1Н-Х1Х stoljeća, Muzej primijenjene umjetnosti, Beograd 1961.
6 Mileva Vujošević, Škrinje u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, knjiga 27-28,1979-1980, str.173.

       Kako je uobičajeno da se uz riječ škrinja dodaje pridjev, kao oznaka za njeno porijeklo,8 onda naziv "skadarska", za oslikane škrinje, upućuje na njeno porijeklo iz Skadra. Moguće je da su ove škrinje, u početku, naručivane u Skadru i da su bile predmet veoma žive trgovinske razmjene između Skadra i crnogorskih gradova, da bi se kasnije, po uzoru na njih, izrađivale u domaćim radionicama od majstora koji su brzo i vješto prihvatili stil i tehniku izrade. Po sačuvanim primjercima, reklo bi se da je bilo više radionica za izradu ovih škrinja čiji su proizvodi bili prepoznatljivi. U osnovi ornamenti su isti, ali je način slikanja i kolorit različit, negdje intenzivan, a negdje smiren. Osim bočnih strana, ove škrinje su vrlo često ukrašavane i na poklopcu. Rađene su najčešće od čamovog drveta sa užljebljenim daskama i poklopcem spojenim šarkama. Omamentalni motivi su obično stilizovani: narovi, lale, vaze sa cvijećem, a najčešće boje su zelena, crvena, plava i žuta. lako na prvi pogled izgledaju kao da imitiraju jedna drugu, ove škrinje su ipak različite. Pažljivim posmatranjem ukrašene površine zapažamo da je uvijek označen centar i simetrično raspoređeni ornamenti, lijevo i desno od njega. To su uglavnom vaze, obično u paru, različitog oblika, sa drškama ili bez njih, slične grčkim kraterima ili amforama. Iz njih izrasta cvijeće koje ispunjava površinu prednje strane zajedno sa valovitom lozicom. Na nekim škrinjama je u centru krug ispunjen šestokrakom zvijezdom, nekada osmougaonikom, cvijetnom rozetom iti jednostavno buketom cvijeća, dok je na nekima uokvireno drvo života sa stubovima koji su postavljeni tako da asociraju na kapiju. Inače, ornamenti drvo života i krug su veoma česti u narodnoj umjetnosti uopšte i simbolizuju izvor života, radost, sreću, blagostanje, sunce i vječnost. Za škrinje ovog tipa karakteristično je da nogari nijesu uvijek fiksirani. Mogu se stavljati po potrebi, u zavisnosti od podloge na koju je smještena škrinja.9 Naime, ako je pod zemljani, ona se stavlja na nogare da bi se sačuvala od vlage, kao i roba u njoj. Nogari su takođe ukrašeni, i to uvijek u vertikalnom smjeru. Radionice za izradu ovih škrinja, kako je rečeno, bile su u primorju i unutrašnjosti. U Ulcinju na pr. i danas postoji radionica u kojoj su izrađivane slikane škrinje za koje kod Albanaca egzistira naziv arka. Na žalost, ni za jednu od izloženih oslikanih škrinja ne možemo sa sigurnošću reći u kojoj je radionici nastala, osim za škrinju broj 1 (privatno vlasništvo), koja je rađena prije 60-70 god. u Danilovgradu,10 u stolarskoj radionici majstora porijeklom iz Mađarske, poznatog kao "Madžar". Očigledna je razlika između nje i ostalih skadarskih škrinja. Ustvari, raspored ornamenata je potpuno prilagođen uobičajenom načinu ukrašavanja, ali kroz bojenje i način slikanja ornamenata osjećamo duh neke druge sredine, koji majstor podsvjesno prenosi na predmet svoje izrade. Oslikavanje namještaja veoma je starog porijekla. Neki istraživači ga pominju kao način ukrašavanja kod romanskih stolara.
7 Vuk Vrcevic, Ogranci za istoriju Crne Gore, Cetinje , 1950.
8 Vlasta Domaćinović, Škrinje od tesanih dasaka u Jugoslaviji, Vinkovci, 1977, tr.26.
9 Ulcinj 2000. god., terenska istraživanja
10 Privatno vlasništvo, S.Jovićević, Cetinje

       U Njemačkoj dostiže vrhunac u XVIII vijeku, zatim se širi u Švajcarsku i Francusku, a kasnije po svim slovenskim zemljama." S druge strane, južni Jadran je vrlo rano prihvatio uticaje sa Levanta posredstvom razgranate pomorske i kopnene trgovine. Rustificirani levantinski barok, veoma prihvaćen u zanatstvu Skadra, krajem XIX vijeka se odrazio na slikanom ukrasu škrinja i kolijevki u Crnoj Gori.12

       Druge, po broju sačuvanih primjeraka, su rezbarene škrinje. Za njih je kod nas uobičajen naziv "primorske". Karakteristično je da su uvijek dekorisane istim motivima, urađenim tehnikom duboreza. Drvo od kojeg je rađena, najčešće orahovo, omogućava da se u tehnici ukrašavanja, sitnoj rezbariji postigne pravo savršenstvo. Ove škrinje rezbarene samo na prednjoj strani imale su monumentalan izgled. Na njima ukras teče cijelom površinom, naizmjenično se smjenjujući, dok se ne ispuni čitava površina. Motiv je mediteransko-orijentalnog porijekla: vaza sa cvijećem, čempresi, ptice, ponekad arhitektura. Prednje noge su u vidu stilizovanih životinjskih šapa, dok su zadnje ravne. Takve urađene noge, kao i ukrasna zupčasta traka koja uokviruje rezbareni ukras, ukazuje na renesansno porijeklo.13 Doktor Verena Han, vrsni poznavalac umjetničkih škrinja sa teritorija bivše Jugoslavije, ukazuje da su u "gradovima primorja u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, južnoj Srbiji i Makedoniji izrađivani od XVII-XIX stoljeća primjerci koji u općoj tipologiji evropske škrinje nemaju analogiju, niti se sistem njihove dekoracije može svrstati u bilo koju stilsku kategoriju evropskog namještaja. Ovo su takozvane "primorske škrinje".14 Pojedine ukrasne elemenate koji su se razvijali na njima možemo pratiti na predmetima umjetničkog zanatstva na Balkanu, na grčkim ostrvima Egejskog mora i u Maloj Aziji (vaza sa cvijećem, kiparisi, valovita vriježa, arhitektura, konfrontirane ili adosirane ptice, dvoglavi orlovi). Oni predstavljaju srednjovjekovne sirijsko-palestinske i vizantijske rudimente osvježene kasnijim orijentalnim i islamskim infiltratima...15 Ovaj ukras, stilizovan ili realistički prikazan, ima simbolično značenje. U stvari, "vaza sa cvijećem je u značenju izvora i drva života, kiparisi kao simboli smrti i besmrtnosti duše i mogu se u širem smislu tumačiti kao ideja o smjeni života i smrti." Kako se ponekad javlja i arhitektura koja takođe ima simboličan karakter u značenju "kuća raja" možemo je smatrati kao dopune prethodnoj simbolici.16 Bez obzira na rasprostranjenost izrade ovog tipa (izrađivao se još u Albaniji i na grčko-egejskom arhipelagu) u primorskim gradovima je "sazrijevala simbioza onih elemenata koji ga specifično obilježavaju". "Ustvari, na ovom području gdje su se preplitali uticaji istoka i zapada, ovaj tip škrinje potpuno je potisnuo do tada korišćenu baroknu škrinju, i to što je dobio naziv "primorska" upućuje, po riječima Verene Han, na "opravdanost mišljenja da su naši majstori sa primorja dali najveći doprinos njenom oblikovanju".18
11 Zoran Rodić, Škrinje iz zbirke Etnografskog muzeja, Beograd, 1981, Manakova kuća (katalog), str.25
12 Đurđica Petrović, Mirjana Prosić Dvornić, Narodna umjetnost, Beograd, 1983, str.40
14 Verena Han , nav.djelo, str.35.
15 Verena Han, nav. djelo, str. 36.
16 Verena Han, nav. djelo, str. 36.
17 Verena Han, nav.djelo, str.36.
18 Verena Han, nav.djelo, str.37.

       Postoje primorske škrije čija je rezbarija obojena. Kod njih je i unutrašnjost poklopca bogato ukrašena oslikanim buketima cvijeća sa pticama i u sredini umetnutim ogledalom.
Као izvanredan primjerak primorske škrinje izdvojili bismo škrinju iz Zavičajnog muzeja u Pljevljima. U njenoj dokumentaciji piše da potiče iz vremena paše Selmanovića (XVI v.). Skoro identičan primjerak škrinje baštini i manastir Piva (XVII v.). Ako bi se pak odlučili za vrednovanje predmeta po starosti, onda bi to svakako bila škrinja za koju se pretpostavlja da potiče iz manastira Ivana Crnojevića (XV v.). Po dimenzijama to je skromna duborezna škrinja ukrašena cvijetnim ornamentima sa figurom dvoglavog orla u sredini. Sam motiv dvoglavog orla, inače amblemski simbol Crnojevića, prastara je simbolična predstava koja potiče sa istoka, otprilike 2000 godina prije naše ere. Od tada, pa do našeg vremena, ovakav motiv se javlja na vladarskoj odjeći i na drugim predmetima: zastavama, pečatima, grbovima, novcu, oružju, škrinjama, arhitekturi...19

       Tipu primorskih škrinja, koje su malo drugačijeg izgleda od već pomenutih, nesumnjivo, pripada i škrinja broj 2 (iz Zavičajnog muzeja iz Bara). Naime, one su manjih dimenzija. Rezbarene su po prednjoj strani čitavom površinom. Ovaj "vez" na njima je drugačiji. Urezan je plitko i ornamenti su više geometrizirani. Ima velike sličnosti sa škrinjama sa Kipra iz poznatog centra Lapitos. Posebnu pažnju zavređuju jednostavni drveni sanduci primitivnije izrade, sa ili bez ukrasa, koji su bili u upotrebi, uglavnom, na teritoriji stare Crne Gore. Geometrijski ukrasi na njima su jednostavni, plitko urezani ili ofarbani, nekada aplicirani.

       U primorju je sačuvan izvjestan broj škrinja u kojima su mornari nosili neophodne stvari prilikom dugih plovidbi. To su tzv. mornarske škrinje. Sa spoljašnje strane nemaju ukrasa, izuzimajući ponekad škrinje kapetana broda.20 Sa unutrašnje strane ukrašavane su bojenim floralnim i figuralnim ornamentima ili predstavama motiva kraja iz kojeg potiče mornar. Ovakav način ukrašavanja je razumljiv kada se uzme u obzir njena česta upotreba i smještaj u ne baš pogodnim uslovima potpalublja. Kada govorimo o škrinjama u Crnoj Gori u zasebnu grupu moramo izdvojiti baul, baun, bavun. To je vrsta pravougaonog drvenog sanduka sa zaobljenim poklopcem. On je u stvari više bio putnički kofer, donošen obično iz inostranstva od naših povratnika sa rada. Ukrašen je ornamentisanim metalnim pločicama, životinjskom kožom, jednobojnim ili dezeniranim platnom. Ovakav tip sanduka pojavio se u XVIII vijeku u krajevima pod turskom upravom, pod nazivom "sehara" koji je i danas u upotrebi na sjeveru Crne Gore.21 Na osnovu izloženih škrinja možemo pratiti kontinuitet njihove upotrebe na teritoriji današnje Crne Gore od XV do prve polovine XX vijeka. Ovakve škrinje, naravno, nijesu karakteristične samo za našu teritoriju, mogu se naći u drugim krajevima, van granica Crne Gore, na što su u velikoj mjeri uticala migraciona kretanja stanovništva, ili samog majstora - škrinjara.

       Kao što je već istaknuto, sa promjenom u kulturi stanovanja zapaža se znatno opadanje njene uloge kao dijela pokućstva, a takođe i kao značajnog predmeta u svadbenim običajima. Danas smo svjedoci da u osmišljavanju modernih enterijera sve više nalaze svoje mjesto predmeti koji sobom nose toplinu i duh prošlih vremena. Tako i škrinje, kao estetski najljepši dio pokućstva, ponovo "vaskrsavaju" i potvrđuju neraskidivu vezu modernog i tradicije.
19 Vojin Ivanović, nav.djelo, str.88.
20 Škrinja Steva Medina, kapetan broda "Obilić", vlasnik S.Mitrović, Budva
21 Verena Han, nav.djelo, str. 34.