Boro Milović
LOKALNO I GLOBALNO U ETNICITETU:
Primjer Crne Gore

Uvod
Izbor ove teme se čini interesantnim iz više razloga. Prvo, ovo je problem koji će postajati sve aktuelniji kod nas, a u svijetu mu se već sada pridaje sve više pažnje. Drugi razlog jeste činjenica da je u Crnoj Gori jako malo, ili gotovo nimalo objavljenih radova na ovu temu. Iako to može biti nedostatak za postizanje što većeg kvaliteta ovog rada, on ipak daje prostora da se u obradi ove teme, osim teorije, što više posveti pažnja ka ličnim razmatranjima i zaključcima koji iz njih proističu. Na početku rada će biti definisan jedan broj ključnih pojmova vezanih za lokalni i globalni identitet i etnicitet uopšte, a zatim će se ukazati na neke specifičnosti Crne Gore. Potom slijedi veoma kratak presjek etničkih odnosa iz crnogorske prošlosti, kao i kraća zapažanja o samom crnogorskom identitetu. Nakon toga će biti opisano trenutno stanje po pitanju etniciteta u Crnoj Gori, sa aspekta odnosa lokalnog i globalnog identiteta. Na kraju samog rada će biti ponuđeni određeni zaključci i autorovo viđenje budućnosti Crne Gore u odnosu na ovaj problem. Korišćenjem što većeg broja konkretnih primjera, ukazaće se na to kako odnos lokalnog i globalnog može uticati na etnicitet, pogotovo u jednoj maloj zemlji, kao što je Crna Gora.

Definisanje osnovnih pojmova
Postoji veliki broj definicija kojima se žele odrediti pojomovi „etnicitet”, „etnička pripadnost”, „etnija” i slično, a često dolazi i do njihovog miješanja sa pojmovima „rasa”, „narod” i „nacija”. Bez nepotrebne dublje teorijske rasprave oko različitih shvatanja pojmova, za ovu priliku ćemo uzeti definiciju koja može na najjednostavniji način objasniti ono što se generalno smatra pod pojmom etniciteta, i etničke pripadnosti. „Etnos” i „etnička grupa” prema P. Vlahoviću jeste „društvena zajednica sastavljena od članova istog ili sličnog porekla, koji imaju zajednički jezik, običaje, tradiciju i niz drugih konkretno – istorijskih karakteristika” (Vlahović, 1983, str. 43-44) D. Janjić (prema Đukanović i dr., 2001, str.11) smatra da je „etnos određeni tip zajedništva, grupisanje ljudi po osnovu istog porijekla, i kulturne homogenosti”. To bi trebalo da znači da je etnička zajednica prirodna zajednica, jer se zasniva na krvnom porijeklu. Posebnost jedne zajednice ogleda se u razlikovanju ove grupe u odnosu na druge grupe, na osnovu nekih kulturnih razlika – običaja, jezika, religije, zajedničkog života i zajedničke prošlosti, kao i mnogih drugih odrednica. D. Janjić dalje navodi kako je postojanje etniciteta ključno za postojanje naroda, nacije i nacionalizma. Lokalni identitet se može razumjeti kao osjećaj pojedinca i/ili grupe da postoji njegova vezanost sa određenom teritorijom (na kojoj živi). Taj se lokalni identitet odnosi upravo na usvajanje kulturnih obrazaca koji važe na jednoj teritoriji, i koji se razlikuju od neke druge teritorije. Zahvaljujući tim razlikama, dolazi do zbližavanja grupa ljudi, i tako nastaju etničke grupe. Globalni identitet se vezuje za pojam modernosti, i spada u novije procese. Iako se u istoriji takođe mogu naći primjeri velikih carstava i imperija koje su držale ogromna prostranstva tada poznatog svijeta, mora se primjetiti da stanovnici tih imperija koji su se nalazili na različitim krajevima kontinenata, nijesu imali toliko interakcija, čime je mogućnost stvaranja zajedničkih – globalnih identiteta bila gotovo nemoguća. Za razliku od toga, svijet je danas prepun interakcija, međuzavisnosti, uticaja jednih na druge i slično. Razvojem čovječanstva, globalizacija je počela da igra jednu od presudnih uloga u životima mnogih ljudi, i sama priroda ljudskih odnosa počela se mijenjati. Neki od termina koji teže da izraze globalni identitet jesu „kosmopolitizam” ili „mondijalizam”. Ova dva pojma mogu se definisati kao „orjentacija da je svijet – globalna ljudska zajednica, čime se značaj nacionalne identifikacije ili poriče, ili stavlja u drugi plan” (Bešić, 2001, str.106). U svijetu postoji veliki broj diskusija na temu odnosa globalnog i lokalnog identiteta, a jedno od glavnih pitanja glasi: Da li globalni i lokalni identitet idu zajedno, ili jedan nasuprot drugog? Pošto će se ovim radom prikazati pomenuti odnos na primjeru Crne Gore, potrebno je pojasniti što je zapravo Crna Gora. Jedna od najmanjih evropskih država, zauzima površinu od oko 13.812 km2, a na toj teritoriji živi oko 680.000 stanovnika. Crna Gora se nalazi na više nego zanimljivom dijelu zemljine kugle, iz najmanje dva razloga. Prvo, smještena je na Balkanskom poluostrvu, koje je oduvijek bilo poznato kao mjesto stalnih među – etničkih sukoba i prožimanja. Drugo, Crna Gora pripada Mediteranskom prostoru, a to opet nosi veliki broj uticaja, počev od istorijskih pa do modernih migracijskih procesa.

Etnički identitet Crne Gore
Crna Gora je više–etnička i više–vjerska država. To je počela biti od Berlinskog kongresa 13. jula 1878 godine, kada je međunarodno priznata i znatno proširila svoje teritorije na predjele u kojima je živjelo većinsko muslimansko stanovništvo. Do tada je ona bila gotovo jedno-nacionalna država, sa isključivo pravoslavnim stanovništvom. Od samog početka se Crna Gora obavezala da će poštovati sva prava manjinskog stanovništva, što se podudara sa njenom dominantnom orjentacijom i u današnjem vremenu. Upravo je to jedna od specifičnosti Crne Gore, njen multi–etnički i multi–vjerski karakter, i istorija pozitivnih odnosa među ljudima koji su u njoj živjeli. Osim rijetkih pojedinačnih incidenata, Crna Gora se za razliku od većine zemalja u regionu može pohvaliti odsustvom među – etničkih sukoba na svojoj teritoriji. To bi moglo da vodi ka zaključku da u njoj ne postoje nacionalističke težnje, što je naravno, pogrešno. Štoviše, u savremenom crnogorskom društvu su se javile podjele i unutar dominantnog pravoslavnog stanovništva. Opšte je poznat problem „dvojnog identiteta” Crnogoraca, jer pored dominantnog shvatanja „autonomnog etničkog identiteta” postoji i značaj broj onih koji sebe vide kao dio šireg srpskog etničkog korpusa. Time je problem istraživanja odnosa globalnog i lokalnog identiteta u Crnoj Gori dodatno usložen, jer ne postoji jasna slika što je dominantan „lokalni identitet”. Prema posljednjem popisu stanovništva koje je rađeno 2003 godine, Crnogoraca je oko 43 posto, Srba 32 %, Bošnjaka 8 %, Albanaca 7 %, Muslimana 4 % i Hrvata 1%. Ovome treba dodati i vjerske razlike jer je pripadnika pravoslavne vjere oko 74 %, islamske oko 18 %, a katolika oko 3,5 %. Složen problem unutar – crnogorskih razlika nije tema ovoga rada, pa se na njoj nećemo duže zadržavati. Ipak, da bismo pokušali da uporedimo lokalni i globalni identitet crnogorskih građana, potrebno je izvršiti „unutrašnju globalizaciju” i razumjeti što podrazumijeva lokalni identitet u slučaju Crne Gore. Identitet na nekoj teritoriji stvara se kroz prizmu odnosa stanovništva sa prirodnom, ekonomskom i kulturnom baštinom. Smatrajući da postoji jedinstvenost geografskog prostora, povezanog sa sviješću velikog broja građana o multi – etničkom karakteru Crne Gore, ovom prilikom ćemo termin „Crnogorci” koristiti kao regionalnu odrednicu za sve stanovnike koji žive na teritoriji ove zemlje, bez obzira na njihovu ličnu etničku i religioznu pripadnost.

Globalizacija i njeni uticaji na lokalnu sredinu
Nakon uvodnog definisanja osnovnih pojmova, kao i kratkog istorijskog presjeka etničkih odnosa u Crnoj Gori, sada se podrobnije može izložiti kako globalni procesi utiču na čovjeka, i kako se to odražava na identitet pojedinca, kao i cijelog društva u jednoj državi. Posebno interesantnu dimenziju ovaj problem dobija u malim društvima kao što je Crna Gora, jer je u takvoj situaciji mnogo lakše ostvariti globalni uticaj. Različiti procesi koji se odvijaju na svjetskom nivou, često se jednim imenom nazivaju globalizacija. Potrebno je razumjeti višedimenzionalnost globalizacije jer ona obuhvata ekonomske, kulturne, tehnološke i gotovo sve ostale sfere ljudskog društva. Na svakom od ovih polja dešavaju se veoma brze i velike promjene na svjetskom nivou, što ima direktan uticaj na svakog pojedinca i lokalne zajednice. Poznato je da se novostvorene tehnologije i sva nova naučna otkrića koriste na svim djelovima zemaljske kugle, bez obzira ko je do njih došao. Isto tako, zahvaljujući ekonomskoj globalizaciji, nacionalne države su postale zavisne jedne od drugih, čime se njihova moć i uloga veoma smanjila. Kulturna globalizacija ogleda su u „globalnim stilovima života” koji se mogu vidjeti na svim kontinentima. Određeni teoretičari smatraju da bi se ovaj proces trebao nazvati „kulturni imperijalizam”, jer se globalne vrijednosti kreiraju u razvijenom – zapadnom dijelu svijeta, a zatim se nameću kao standard ostatku svijeta. Tako i poznati teoretičar svjetskog sistema, Imanuel Volerstin u pogledu moći i ostvarivanja uticaja, svijet dijeli na centar, polu-periferiju i periferiju. Još jedan od aspekata koji igraju ključnu ulogu u stvaranju globalnog identiteta jeste proces obrazovanja. Sve se više govori o ujednačavanju obrazovnih sistema, a u Evropi je čak stvoren i jedinstveni program za visoko-školsko obrazovanje, nazvan „Bolonjski proces”. Mladi se ljudi sve više osposobljavaju za život u globalnoj zajednici, a mnoga znanja koja se odnose na život u lokalnoj kulturi se zapostavljaju i napuštaju. Jedan od interesantnih primjera jeste obrazovanje djece u regionima koji su dominantno okrenuti kao poljoprivredi. Kroz školski sistem mladi ljudi stiču znanja koja nemaju nikakve veze sa teritorijom na kojoj oni žive. Posljedica toga je da završetkom školovanja, ljudi ostaju potpuno nesposobni za život u lokalnoj kulturi. Ne smije se zanemariti ni uticaj medija. Medijske slike koje stižu sa zapada imaju ogromnog uticaja na ponašanje i život pojedinca, a pogotovo mladih naraštaja. Ekonomska globalizacija donijela je upliv mnogih multi-nacionalnih korporacija koje sa svojim brendovima preplavljuju živote ljudi u svakoj lokalnoj zajednici. Tako se ne mogu naći značajnije razlike u većini evropskih gradova, jer u svakom posluju iste velike multi-nacionalne kompanije. Zato se sve češće dešavaju situacije u kojima pojedinac, prilikom putovanja u inostranstvo, počne prije osjećati „pripadnost” svojoj banci, ili svojoj telefonskoj kompaniji, nego svojoj državi ili etničkoj grupi. Jedan od značajnih faktora koji utiče na stvaranje globalnog identiteta kod ljudi, jeste postojanje takozvanih „globalnih rizika”. Sve se više govori o tome da živimo u globalnom rizičnom društvu, pa samim tim ljudi – gdje god živjeli, polako počinju osjećati da zbog određenih globalnih problema, i lokalna zajednica može doživjeti velike probleme i nevolje. Neki od ovih problema jesu terorizam, globalno zagrijavanje i sve veće zagađenje i uništavanje prirode, nestajanje prirodnih resursa, velike epidemije i zarazne bolesti, i mnogi drugi problemi. Time se utiče na određene ljude, koji počinju otkrivati koliko je lokalni identitet, etnička ili religiozna pripadnost sve manje bitan faktor u ovako globalizovanom svijetu koji ne poznaje nikakve granice. Pa ipak, potrebno je zapitati se – Da li zaista sve nabrojeno može uticati na etničko opredjeljenje pojedinca? Da li zaista neko ko se osjeća Kinezom, Rusom, Srbinom, Hrvatom ili Crnogorcem, sada sve više može za sebe reći da je građanin svijeta? Kako se to odražava na život ljudi i da li se time smanjuje mogućnost etničkih sukoba? Sve su ovo pitanja koja se nameću kao važna prilikom razmatranja odnosa globalnog i lokalnog identiteta. Postoji respektabilan broj analitičara koji tvrde da će se rastom globalnih procesa, smanjivati mogućnost među-etničkih sukoba. Ovakvi stavovi proizilaze iz sve veće međuzavisnoti država i naroda jednih od drugih. Isto tako, postoji tendencija rasta nad-nacionalnih i globalnih institucija. Logična posljedica treba da bude sve manje etničkih sukoba. Pa ipak, statistike pokazuju drugačije. Posljednjih godina, broj među-etničkih sukoba ne da se nije smanjio, već je i uvećan. Primjećuje se jedan veoma upečatljiv trend koji ide paralelno sa globalizacijskim procesima, a to je buktanje nacionalizama i separatističkih pokreta na određenim područjima svijeta. Teško da se može reći da je uzročnik jačanja etničke i nacionalne svijesti određenih grupa puko suprotstavljanje globalizaciji. Nasuprot tome, primjetna je tendencija kako neke od ovih zajednica upravo traže potvrdu svog etničkog identiteta kako bi kao “samosvojni” ušli u integrativne i globalne procese. Jedan od takvih primjera je svakako i Crna Gora. Ona je 21. maja 2006. godine obnovila svoju nezavisnost, a odmah zatim počela sa predavanjem djelova svojeg suvereniteta kako bi što prije ušla u Evropsku Uniju i NATO savez. Tako dolazimo do još jednog aspekta nad-lokalnih identiteta, a to je u ovom slučaju stvaranje nad-nacionalnih/regionalnih „država” i vojnih formacija. Tako se već duže vremena radi na stvaranju evropskog identiteta, a veliki broj država stoji u redu za prijem u ovu zajednicu. Sva ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da građani Crne Gore velikom većinom podržavaju ulazak u Evropsku uniju, iako veliki broj njih nije svjestan prednosti i nedostataka ovog čina.

Mladi i njihov etnički identitet
Ravan u kojoj se najbolje može posmatrati odnos lokalnog i globalnog jesu mladi ljudi – učenici, studenti i profesionalci koji rade u internacionalnim kompanijama. Svi oni se nalaze pod nevjerovatnim uticajem globalnih stilova života, a dodatnu specifičnost predstavlja i odsustvo čvrste vezanosti sa teritorijom. Poznati Njemački Teoretičar Urlih Bek ovu situaciju naziva „mjesna poligamija”, odnosno brak sa više mjesta.(Bek, 2003., str 173). On još navodi kako dolazi do „globalizacije u ličnom životu” odnosno transnacionalizacije, i svojevrsne denacionalizacije. Konkretan primjer su veliki broj crnogorskih učenika i studenata koji dio svoga školovanja provode u udaljenim djelovima Evrope i Amerike. Dobar dio njih ostaje u novim sredinama i tamo nastavlja svoj život. Time se gubi povezanost pojedinca sa teritorijom i njegovom matičnom domovinom. Da li ovo znači da sve veći broj ovakvih mladih ljudi gubi svoj lokalni identitet, a sve više usvaja globalni? Kod velikog broja mladih ljudi koji često putuju, vidna je razlika u njihovim stavovima prema etničkim pitanjima. Lako je uočiti odsustvo opterećenosti ovim pitanjem za razliku od onih koji nikada nijesu dolazili u dodir sa drugim kosmopolitskim sredinama. Pa ipak, ovo ne znači da su mladi ljudi koji odlaze na školovanje ili rad u druge zemlje i druge kontinente izgubili svoj etnički identitet. Mnogi smatraju, da su oni svojoj lokalnoj etničkoj pripadnosti, dodali jednu novu globalnu dimenziju i vrijednost. Sa druge strane, javlja se jedan svojevrsni paradoks. Ogroman broj mladih je pod velikim uticajem i pritiskom globalnih kulturnih industrija, i oni gotovo u potpunosti potiskuju lokalne vrijednosti i tradicije. Jedan od teoretičara globalizacije smatra da se usvajanjem globalnih stilova života ipak ne događa kulturna unifikacija. Naprotiv, smatra teoretičar Ronald Robertson, svaki dio ove globalne kulture dobija novu lokalnu vrijednost kod ljudi koji ga usvoje. Ovaj se proces naziva “glokalizacija” (Bek, 2003, str. 115). Tako nastaju nove lokalne vrijednosti. Takođe, nastupila je “era mobilnosti” u kojoj se pojedinci rađaju na jednom mjestu, rastu na drugom, na trećem stvaraju porodicu, a na četvrtom rade. Posebno je zanimljiv opis „ethnoscapes” koji je učinio Ajron Apadurai (prema Beku, 2003, str. 128), u kojim se podrazumijevaju korjenite promjene u nemirnom svijetu u kojem živimo. Tako se kao grupe u pokretu spominju turisti, imigranti, egzilanti, izbjeglice, „gastarbajteri” i ostali.
Evo jednog konkretnog primjera kako globalni stilovi života utiču na identitet pojedinca: Dvadeset-petogodišnji Kotoranin – Marko, završio je osnovnu školu u svom rodnom gradu. Njegova je porodica sa Njeguša, kraj Cetinja, ali su se doselili da žive u Kotor. Nakon osnovne škole, Marko je otišao u Podgoricu kako bi tamo završio srednju medicinsku školu. Po završetku ove škole, dobio je stipendiju da četiri godine provede na Univerzitetu u Americi. Kada se vratio, odlučio je da se oženi sa mladom Engleskinjom, čiji su roditelji kupili kuću u Perastu. Vjenčanje su obavili na jednom od ostrva pokraj Dubrovnika, a za ovu svečanost su za prevoz iznajmili veliku bijelu limuzinu, koja se već odavno masovno koristi za ovakve prilike. Mladi bračni par redovno putuje do Engleske, a pošto se Marko zaposlio u jednoj stranoj korporaciji, njegov posao je vezan za Njemačku i grad Berlin. Na poslu govori isključivo njemački, a u kući isključivo Engleski. Maternji jezik koristi još samo u konverzaciji sa svojim starim roditeljima. Njegov način života se bitno može nazvati globalnim, i teško da u njemu postoji išta lokalno. Uprkos kulturnim promjenama koje su nastale u njegovom životu (korišćenje jezika, praktikovanje vjere, poštovanje tradicionalnih običaja i slično), Marko se kao i svi njegovi preci, izjašnjava kao Crnogorac. On ne misli da je ovakvim načinom života izgubio dio svoga etničkog identiteta.

Novo shvatanje etniciteta?
Sve ovo nas može navesti na jedno novo shvatanje pojma etniciteta, koje će se razlikovati u odnosu na ranija određenja. Nekada je za pripadnost određenoj etničkoj skupini trebao da postoji skup osobina koje određuju zajedništvo, kao što su zajedničko porijeklo i svijest o zajedničkoj prošlosti, zatim jezik, religija, kultura i slično. Upravo po tome se pojam etničke pripadnosti razlikovao od pojma “nacionalne” pripadnosti. Nacija nastaje onda kada određena etnička grupa dođe do stadijuma političke organizovanosti, čime se svara država. Međutim, zahvaljujući globalnim promjenama i uticjama, koncept „državne nacije” u kojoj je jedna etnička grupa smatrana za državnu naciju, odnosno temeljnu grupu kojoj država pripada, počinje da se zamjenjuje konceptom „države-nacije” u kojoj se svi građani smatraju pripadnicima te države, odnosno „nacije”, dok svako od njih ima pravo da se smatra pripadnikom svoje etničke zajednice. Dobar primjer za ovakvo rješenje jesu Sjedinjene Američke Države, u kojoj se svi građani smatraju Amerikancima. Pa ipak, Amerika se smatra za jednu od naj multi-kulturalnijih društava na svijetu. U njoj žive brojne etničke, vjerske i druge skupine, a neke od najbrojnijih zajednica su Afro-Amerikacni, Hispano-Amerikacni i drugi. Tako se današnji pojam nacije sve više vezuje za pripadnost određenoj državi, kao političkoj zajednici, a jedan broj autora smatra da se nacija jednostavno može „izabrati”. Oni smatraju da pojedinac može odlučiti da promijeni svoju nacionalnost, ali ne i etničku pripadnost. Međutim, ranije je u radu pojašnjeno da globalizacija ima preveliki uticaj i na sam pojam etniciteta, te će možda u budućnosti biti potrebno izvršiti promjene u definisanju i razumijevanju ovog pojma. Na konkretnom primjeru je prikazano kako neke od bitnih karakteristika kao što su kultura (običaji, tradicija..), jezik, religija i slično, gube na značaju, iako pojedinac i dalje sebe smatra pripadnikom određene etničke grupe. Isto tako, može se dogoditi da se neki pojedinac odseli iz Crne Gore i nastavi da živi u Americi, i tamo dobije Američko državljanstvo. Tada bi u modernom shvatanju nacije, on bio Amerikanac, ali bi i dalje sa ponosom govorio da je u etničkom smislu Crnogorac. Vjerovatno će i djeca ovog imigranta u etničkom smislu smatrati sebe Crnogorcima, iako najvjerovatnije neće ni govoriti maternji jezik niti imati ijednu od karakteristika pripadnosti ovoj etničkoj grupi. Veliko je pitanje da li će, i koliko etnicitet bez ovih prethodnih karakteristika moći da opstane kao takav. Možda će se on odnositi samo na svijest da pojedinac potiče iz određene etničke skupine, bez obrzira da li dijeli ijednu kulturnu sličnost sa ostalim pripadnicima te skupine. Ta svijest o zajedničkoj prošlosti predaka, i njihovom „krvnom srodstvu”, mogao bi ostati jedina razlika između pripadnosti „etničkoj grupi” i pripadnosti „naciji”.

Građanski koncept crnogorskog drušva i integrativni procesi
Vezano sa promjenama koje nastaju na globalnom nivou, a koje utiču na lokalni identitet, zanimljivo je još se osvrnuti na koncepte koji se nameću kao dominantni. Osim što ekonomska globalizacija potkopava temelje nacionalnih država, sada se nametnuo i koncept građanske države, koji ide nasuprot ideji nacionalne države. Suprotno rješenjima u Hrvatskoj i Srbiji, u kojima se kaže da je Hrvatska država hrvatskog naroda, a Srbija država srpskog naroda i ostalih koji u njoj žive, u Crnoj Gori se zastupa građanski koncept, kojim se nijednom narodu ne želi dati primat u odnosu na ostale. Ovakvim činom se događa svojevrsna „unutrašnja globalizacija” i institucionalizacija novog shvatanja nacionalnog koncepta. Time se multi-etnička i multi-vjerska Crna Gora želi smjestiti u jedan, zajednički okvir građanske države. Sada treba ukazati i na faktor koji u cijelom problemu igra politika. Naime, većina najjačih političkih partija u Crnoj Gori podržavaju ideju građanske države. Još jedna ideja koju bezrezervno podržava ubjedljiva većina svih političkih subjekata u Crnoj Gori, jeste pristupanje Evropskoj Uniji, Svjetskoj Banci, MMF-u i svim drugim globalnim institucijama. Jako je bitna uloga politike u cijelom procesu, jer su političari ti koji promovišu ideje ulaska u globalne tokove. Isto tako, oni bi trebali biti odgovorni i za očuvanje lokalnog identiteta i racionalno korišćenje svih resursa, kako bi lokalna zajednica mogla opstati u budućnosti. Ako lokalni identitet i pripadnost shvatimo kao vezu nekoliko elemenata, kao što su stanovništvo, kultura, priroda i ekonomija, onda možemo identifikovati učinke globalizacije na lokalno društvo. Na lokalnu životnu sredinu globalizacija može uticati od destrukcije, preko valorizacije prirode, pa sve do konzerviranja određenih sredina i prirodnih resursa. A na lokalno društvo u zavisnosti od uticaja, globalni tokovi mogu izazvati integraciju ili marginalizaciju, nedostatak ili jačanje znanja, starenje ili podmlađivanje stanovništva, društvene krize/siromaštvo ili blagostanje, kao i jačanje nacionalizama ili potpuno odsustvo etničkih problema. Dakle, politika bi trebala da se vodi određenim smjernicama, ukoliko želi da uspješno pomiri lokalne i globalne identitete, tako da nijedan od njih ne pretrpi značajnu štetu. U integrativnim procesima, kojima Crna Gora, a i ostale države teže, jako je važno raditi i na afirmaciji lokalnih i regionalnih identiteta, koji su vezani za određenu teritoriju. Time bi se promovisala socio-ekološka i socio-kulturna svijest, zaštitila kulturna baština, razvio duh zajedništva i povećao osjećaj povezanosti sa lokalnom teritorijom. Sve ovo zajedno, ne bi imalo negativnih uticaja na globalnom nivou jer ovakav proces nije uperen protiv globalnih, već samo na očuvanje lokalnih identiteta.

Dodir lokalnih i globalnih identiteta
Crna Gora je opredijeljena ka turizmu kao jednoj od najvećih razvojnih šansi. To će itekako imati uticaja na odnos lokalnog i globalnog identiteta. Politika investiranja mora biti u skladu sa karakteristikama i specifičnostima određenog lokalnog područja i ne smije se dozvoliti propadanje i uništenje lokalne kulture i baštine. Turizam je upravo šansa za valorizaciju lokalne kulture i njeno promovisanje van granica Crne Gore. Za sada, ovo se nije dogodilo. Stanovnici Crne Gore, čini se da ne shvataju značaj i ne cijene dovoljno neke od svojih kulturnih osobenosti. Treba ukazati na činjenicu koja se često pokazala istinitom. Nije zanemarljiv broj ljudi koji je napustio Crnu Goru i živio daleko od nje, sačuvavši određene crte etničkog identiteta kao što su običaji i tradicija, mnogo bolje od samih građana Crne Gore. Možda bi ovo moglo da posluži kao dokaz koliko brzo nestaju tradicionalne vrijednosti, običaji i osobine koje su se nekada vezivale za Crnu Goru. Često se ljudi zapitaju: A zašto se ovo događa? Odgovornost za to bi se mogla naći u nekoliko razloga. Prvo, tranzicioni periodi prelaska iz sela u gradove, a zatim iz komunističkog u novo – demokratsko i otvoreno društvo. Ljudi su odjednom dobili priliku da dođu u dodir sa ogromnim brojem spoljnih uticaja, što je moralo ostaviti efekta na njih. Drugi je razlog to što vremenom ovi uticaji dobijaju sve veći intezitet preko medija, ekonomije, obrazovnja i drugih sfrea. Karakterističnosti Crne Gore, ostavile su traga na jedan dio njenih stanovnika. Što zbog male brojčanosti, a što zbog odsustva snažne lokalne kulturne i intelektualne elite i institucija, oni su se podsvjesno mogli osjećati inferiornim i zato početi prihvatati šire kulturne obrasce. Neki bi ovakvo stanje nazvali kulturnom inferiornošću, a neki smatraju da je to samo prirodan proces asimilacije manjih ka većim i slično. Zanimljivi su komentari nekih od crnogorskih građana prilikom izvođenja jedne od pjesama koja je predstavljala našu zemlju na Evroviziji. Bez ulaženja u procjene kvaliteta ove pjesme ili samih izvođača, ipak se moraju primijetiti neki od specifičnih komentara koje je dao jedan broj crnogorskih građana. Poznat je običaj da se u mnogim evrovrizijskim pjesmama teže prezentovati lokalne karakteristike zemlje iz koje izvođači dolaze. Tako je bilo i sa pomenutom crnogorskom pjesmom. Međutim komentari Crnogoraca, pogotovo onih iz ruralnih sredina koji nijesu naviknuti na ovakve situacije, su bili: „A što će im ono Oj-ha u pjesmi”, „ne možemo mi s igranjem crnogorskog ora da se predstavimo Evropi!” i slično. Da li je ovo znak inferiornosti lokalne kulture ili prevelikog uticaja globalne kulture koji potiskuje lokalnu, potrebno je dublje istraživati. Kada se govori o turizmu i razvojnoj šansi Crne Gore, jako je interesantno opisati jedan konkretan slučaj koji se vezuje za grad Budvu. To mjesto je centar crnogorskog turizma, i broji oko 15.000 stanovnika. Prema posljednjim podacima Uprave za nekretnine, u Budvi preko 25% posto prostora za stanovanje pripada strancima. Veliku većinu njih čine Rusi. Ovo može biti odličan primjer kako lokalni identitet trpi promjene i kako se nekada etnički čisti sastav Budve, polako mijenja u vrlo multi-etničko društvo. U pomenutom gradu već sada se na velikom broju mjesta nailazi na dvojezične natpise. Lokalna televizija emituje emisije na ruskom jeziku, namijenjene ovoj populaciji, i posvećene ruskoj kulturi. U gradu je sasvim normalno, van turističke sezone, srijetati veliki broj sugrađana, pripadnika ruske etničke zajednice, koji trguju na pijaci, kupuju opremu za svoju kuću i slično. Osnivaju se brojna rusko – crnogorska društva prijateljstva, a sve je veći broj mladih koji idu na kurseve ruskog jezika koji se organizuju na velikom broju mjesta. Lokalna srednja škola je otvorila i biblioteku na ruskom jeziku. Kako se sve ovo odrazilo na sam život u gradu? Da li su stanovnici Budve počeli da osjećaju da se njihov lokalni identitet gubi, dok grad počinje dobijati obrise jedne drugačije kulture? I jedno od ključnih pitanja – Da li je ovakav slijed događaja izazvao neke negativne posljedice i među-etničku netrpeljivost? Na svu sreću, odgovor na ovo pitanje je negativan. Budva, zahvaljujući turističkom rastu sve više postaje kosmopolitski grad. Međutim, njeno stanovništvo sve manje posjeduje sopstveni identitet. Obrisi lokalne kulture se još uvijek zadržavaju jedino kroz kulturno-umjetničke programe koji se organizuju za strane goste. Lokalno stanovništvo teško i da osjeća da ono što se predstavlja u pomenutim manifestacijama, jeste dio njihove kulture. Pogotovo mladi, koji su pod sve jačim medijskim uticajem globalne-zapadne kulture, i sve većim interakcijama koje omogućava turizam. Treba imati u vidu, da cijela Crna Gora počinje osjećati ove uticaje, a već se otvaraju vrtići i škole na engleskom jeziku, u kojima lokalna i djeca koja su se sa svojim porodicama doselila iz inostranstva zajedno odrastaju. Sve će se ovo itekako odraziti na drugačije poimanje etniciteta kod ljudi u Crnoj Gori. Nekada se odrastalo u izolovanim sredinama bez spoljnih uticaja, pa lokalni identitet nije bio ugrožen. Štoviše, on se kroz prizmu multi-etničnosti Crne Gore, uspio održavati, jer je svaki od etnicteta, čuvao svoju kulturu i običaje. Danas je to mnogo drugačije, i crnogorsko stanovništvo koje je brojčano malo, sve je više podvrgnuto uticaju sa strane.

Mondijalizam vs. Nacionalizam
Kasnije ćemo objasniti neke pozitivne i negativne aspekte ovih uticaja, a sada bi valjalo prezentirati neke od interesantnih stavova do kojih su pojedini autori došli istraživanjem. Naime, 2001. godine su u knizi „Nacija i država” (B.Đukanović, B.Kuzmanović, M.Lazić i M.Bešić, 2001) objavljeni rezultati istraživanja na uzorku od 1051. ispitanika, a neki od rezultata se odnose na relaciju crnogorskih građana prema nacionalnom i globalnom identitetu. Istraživanje je pokazalo da se u Crnoj Gori mogu prepoznazi četiri oblika nacionalne svijesti, a to su: nacionalna isključivost, nacionalna identifikacija, mondijalizam i etnocentrizam. Za nas je bitno da pokušamo razumjeti korelaciju između oblika svijesti o pripadnosti lokalnom identitetu, i onog suprotnog – mondijalistističkog. Autori istraživanja navode da se mondijalizam može shvatiti kao nastavak i nadogradnja nacionalne svijesti, dok takođe može biti shvaćen i kao potpuna suprotnost i negacija nacionalne pripadnosti. Oni građani koji posjeduju mondijalističku svijest, sebe doživljavaju kao „kosmopolite”, odnosno građane svijeta. Isto tako, oni prelaze nacionalne granice i svijet doživljavaju kao jedinstvenu cjelinu. Mondijalizam ne mora nužno biti okrenut protiv nacionalizma, pa je primjetan broj onih koji sebe doživljavaju i kao pripadnike jedne nacije, i kao „kosmopolite”. Problem se javlja onda kada pojedinac zbog „nacionalnih interesa” počne negativno doživljavati širu zajednicu, ili obrnuto, kada pojedinac zbog „globalnih interesa” teži da negira nacionalne i lokalne interese. Tvrdnje koje su se tokom istraživanja vezivale za pojam mondijalizma su bile: 1) čovječanstvo predstavlja jedinu pravu ljudsku zajednicu, i zato je svaka podjela na nacije štetna; 2) za čovjeka je važnije da bude građanin svijeta nego pripadnik jedne nacije; 3) najbolje bi bilo kada bi čitav svijet bio jedna država, sa zajedničkom vlašću; 4) čovječanstvo treba sebi da postavi za cilj potpuno ukidanje nacije; 5) svi narodi svijeta treba da se potrude da umjesto nacionalnih, stvore internacionalne ustanove; 6) treba težiti da osobenost kulture svoje nacije prilagodimo i podredimo kulturi koju čitav svijet prihvata; 7) sukoba među državama ne bi bilo, kada ne bi postojale nacionalne podjele i 8) između različitih nacija ne postije značajne razlike, zato što smo svi mi pripadnici iste planete.
Kakav je stav ispitanika po pitanju kosmopolitske svijesti, vidi se iz sljedeće tabele:

Tabela 1:
Nivo mondijalističke svijesti %
Nizak stepen 11,6 %
Srednji stepen 25,5 %
Visok stepen 62,9 %
Ukupno 100,0 %
*Tabela iz istraživanja objavljenog u knizi „Nacija i država”, Đukanović, Kuzmanović, Lazić, Bešić, 2001, CID, str 113.

Ono što se nameće kao neupitan zaključak, jeste postojanje visokog nivoa modnijalističke svijesti u Crnoj Gori. To treba da znači da građani Crne Gore u visokom stepenu (62,9 % nasuprot 11,6 %) sebe doživljavaju kao građane svijeta i pripadnike globalne svjetske kulture. Međutim, prije bilo kakvog zaključivanja, potrebno je dobijene podatke ukrstiti sa još jednim oblikom nacionalne svijesti. Naime, prilikom istraživanja nacionalne identifikacije, 80,5 % ispitanika je reklo da ima visok stepen opredijeljenosti za pripadnost jednoj naciji, dok samo 4,6 % nije imalo nacionalnu identifikaciju. Zato je veoma interesantno kako tako visok stepen nacionalne identifikacije ide zajedno sa visokim stepenom mondijalističke svijesti. Naime, određene grupe ljudi smatraju da ova dva stanovišta ne moraju biti suprotstavljena, već mogu ići jedan sa drugim. Tako postoji veliki broj umjerenih „nacionalista” koji sebe istovremeno vide kao mondijaliste. Postoji i ona druga grupa ljudi koji spadaju u „čvrste nacionaliste” kod kojih katkad može postojati i doza etnonacionalizma. Oni svoje mondijalističko opredjeljenje pravdaju razumijevanjem da istorijski tok prirodno vodi ka jedinstvenosti ljudske zajednice, a nerijetko njihov mondijalizam služi i kao protivteža nacionalističkim osjećanjima koja posjeduju.

Dolazak velikih promjena
Kao što je ranije već napomenuto, Crna Gora se može pohvaliti relativno skladnim multi-etničkim životom, u kojem nije bilo ratova i značajnijih sukoba po ovom pitanju. Dakle, već na lokalnom nivou je Crna Gora bila suočena sa različitostima, i naučila da živi uz uvažavanje tih razlika. Međutim, sada se događaju promjene na mnogo većem nivou, i lokalne kulture i etniciteti se mogu početi osjećati ugroženim od strane nadnacionalnog i globalnog uticaja. Objasnio sam na nekim konkretnim primjerima kako već sada Crna Gora, najviše zahvaljujući turizmu i atraktivnosti teritorije, počinje trpjeti izmjene u svom kulturološkom i demografskom pogledu. Regije Mediterana su podjednako izložene ovom problemu, a danas je dobro vidljivo kako priliv stanovništva iz nerazvijenih djelova svijeta utiče na Španiju, Italiju, Francusku i ostale zemlje iz regiona. Savremene migracije su učinile da mediteranska regija zahvaljujući svojoj atraktivnosti i strateškoj prednosti, postane pogodno tlo za veliki broj imigranata, najamnih radnika, i ostalih ljudi koji žele da rade i žive u ovom regionu. Isto tako, ogroman je broj onih koji ovakve destinacije biraju kao izvanredna mjesta gdje mogu da provedu svoje „treće doba”, nakon odlaska u penziju. Sve su ovo situacije koje su uveliko poznate mediteranskim zemljama koje sam ranije pomenuo. Međutim, postoji jedna osnovna razlika između ovih država i Crne Gore. Crna Gora je veoma mala zemlja, i teško da velike promjene ovoga tipa mogu proći neprimjetno i bez ikakvog traga. Broj stranaca koji odlučuju da svoj život provedu u Crnoj Gori sve je veći. U Boko-kotorskom zalivu veliki priobalni djelovi su naseljeni Englezima i Ircima, a iznad Svetog Stefana, i u okolini Budve je stvoreno nekoliko „ruskih sela”. Pa ipak, prave promjene tek treba da nastupe. Sve se više govori o tome da Crnoj Gori nedostaje veliki broj turističkih radnika, a kao moguća zamjena lokalnom stanovništvu kojeg nema dovoljno da obavlja sve ove poslove, spominju se Kinezi, Tajlanđani, stanovnici sjeverne Afrike – zemlje Magreba, i slično. Da li će ove demografske promjene izazvati veliki uticaj na malobrojnu crnogorsku populaciju, ostaje da se vidi. Velike i razvijenije zemlje, uspjele su se donekle izboriti sa ovim problemom, iako su demografske promjene, pogotovo u turističkim mjestima, itekako vidljive. Nerijetko se dešava da glavnina radne snage u Firenci, Barseloni, Veroni, Nici, Veneciji i drugim mediteranskim gradovima nijesu ljudi iz pomenutih gradova i država, već sa drugih kontinenata. Uskoro će doći vrijeme da se i građani Crne Gore počnu navikavati na ovakve drastične promjene.

Zaključak: Dvije vizije budućnosti
U vezi sa svim pomenutim promjenama koje slijede, trebala bi se očekivati dva moguća scenarija u skoroj budućnosti. Prvi pretpostavlja teško „pomirenje” lokalnog i globalnog koncepta. Usljed nepostojanja jedinstvenog unutar-crnogorskog sistema vrijednosti o lokalnoj kulturi, globalni procesi mogu negativno uticati na unutrašnje prilike. Protekcionističke teorije žele prikazati ovu situaciju kao krajnje negativnu, jer može doći do veoma brzog usvajanje svega „tuđeg”, dok lokalna kultura i tradicija mogu doživjeti krah. S obzirom na malobrojnost domicilnog stanovništva, i sve veću prisutnost negativnog prirodnog priraštaja, ove teorije mogu ići toliko daleko da se u budućnosti, iako ne tako bliskoj, predviđa nestanak lokalnog identiteta, a posebno autohtonog crnogorskog etniciteta. U takvim vizijama, posebno se nameće i problem „krhkosti” unutar dominantnog pravoslavnog stanovništva. Ovaj princip podrazumijeva da postojanje jedne dominantne etničke grupe u zemlji, ima ulogu da osigura političku i demografsku stabilnost u skoroj budućnosti. Baš zbog podijeljenosti ovog segmenta stanovništva, kao i negativnog prirodnog priraštaja koji je posebno izražen u ovom dijelu populacije, otvara se polje za pojavu novih nacionalizama. Ove vrste nacionalizama mogu se nazvati „odbrambenim”, a mogu ispoljiti netrpeljivost kako prema novo-doseljenim stanovnicima iz inostranstva, tako i među različitim domicilnim etničkim skupinama. Dakle, jačanje etnonacionalizama se može dogoditi zbog osjećaja „ugroženosti” kod dominantne etničke skupine, ali se i zbog njene krhkosti može odraziti na osjećaj sve veće moći i jačanje nacionalizma manjinskih etničkih skupina. Takva događanja mogu izazvati veće nestabilnosti, posebno na teritorijama na kojima manjinksi narodi čine većinsko stanovništvo. Nepotrebno je dodati, da su osim globalnih procesa i drugih uticaja, političari i „vođe” etničkih skupina najviše zaslužni za kretanja u pomenutim smjerovima.
Drugi scenario se bazira na pretpostavkama pozitivnog ulaska Crne Gore u globalne procese. Već sada je vidljiv snažan građanski pokret u Crnoj Gori, a većina najjačih stranaka zastupa građanski koncept i u svojim redovima ima pripadnike svih etničkih skupina koji žive na ovoj teritoriji. Na taj način, Crna Gora želi pobjeći od koncepta „etničkih podjela” i želi se profilisati kao globalna sredina, odnosno „svijet u malom”. Ulazak u evropske integrativne procese nudi nadu da će se brže ići naprijed, a porastom životnog standarda građana, za očekivati je da iščezne postojanje bilo kakvih značajnih etnonacionalizama. Kada Crna Gora postane dio jedinstvenog evropskog prostora, moraće u potpunosti prihvatiti evropske i globalne tokove, koji ujljučuju slobodan protok roba, usluga, kapitala i naravno ljudi. Da bi se uspješno nosila sa ovim promjenama, potrebno je da pravilno usmjeri svoje razvojne kapacitete, i uporedo radi na očuvanju i afirmisanju lokalnih kulturnih vrijednosti, sa kojima ravnopravno može učestvovati u globalnim procesima. Na taj način bi Crna Gora sprovela uspješnu tranziciju i postala „regija dobitnica” (Benko& Liepitz, 1992), odnosno „regija uma, a ne regija na umu” (Agnew, 1999). Za Crnogorce važi pravilo da su otvoren i gostoljubiv narod. Da li će tako ostati i u skoroj buducnosti, ostaje da se vidi. Sigurno je samo to, da velike promjene tek slijede.