M. Labović
GUVNO ­- KAMENI SIMBOL CRNOGORSKE PROŠLOSTI

Svjedok radosti i žalosti

       KAMEN ljuti, a po njemu ispisana istorija. Napisana i za nepismene. Ostavila je tragove vjekovne po izlizanim pločama i okomeđašu guvna seoskog, bratstveničkog... Svjedok je radosti i žalosti u kraju gdje je sagrađeno. Crmničko, lješansko, riječko ili ceklinsko, svejedno, istog je oblika, građeno rukom dobrih majstora, sa istim ciljem i u iste svrhe. Kažu, najviše zbog vršidbe. Sveži konja za stublinu usred guvna, pa po njemu udaraj, a on u jednu, pa u drugu stranu po žitu, dok svako zrno iz njega izbije. Poslije se bacalo uvis, da vjetar pljevu razagna, a zrnevlje nosilo u mlin... Guvno je bilo sastajalište seoskih glavešina. Na njemu su se donosile odluke, sa njega se u boj kretalo, ugovarale vjeridbe, igrala kola, oplakivali pokojnici... Kad dijete napravi prve korake, donosili bi ga na guvno, da selo vidi. Nijedna se slava nije mogla zamisliti bez izlaska na guvno.

       ­ Davno sam napustio Crmnicu, veli Velimir Lekić, starac, kojem je srce ostalo u zavičaju, a sa sobom je odnio sjećanja i pune oči seoske idile. Nekolika su guvna u Crmnici, neka su zapuštena, a neka, kao ono krnjičko, i danas pohode umjetnici. Nadmeću se riječima, slavu mu vraćaju. A, ljudi su davali veliko bogatstvo da naprave guvno. Dovodili majstore za kamen. I kamen se birao. Ploča do ploče, a onda klesanici u okomeđini. Dugo bi se gradilo, a onda uz veselje prva kola zaigrala. Iz centra svugdje isti poluprečnik. Tada majstori nijesu imali sprave ovih današnjih.

       Kad bi kamen znao da priča... Izgubilo je guvno svoju namjenu. Ne zaliva ga više vjerenička rakija i vino, ne čuju se vršilački povici, niti mladalačka graja... Ne traže guvna mnogo. Neka, s vremena na vrijeme, noge potomaka stanu onamo gdje su časno stajale njihovih predaka. Neka, bar na trenutak, „zahvate” dio istorije koja je na guvnu ispisana.

Tekst preuzet iz dnevnog lista Pobjeda, Društvo - Nedjelja, 07. septembar 2003. godine