Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |


Zahvaljujemo se izdavačkoj kući CID iz Podgorice koja nam je poklonila knjigu "Bilješke o Crnoj Gori". Objavljujemo dio koji se odnosi na narodne običaje.       

 

 

Timoleone Vedovi
NARODNI OBIČAJI

Preuzeto iz knjige:

 

Bilješka o piscu

       Timeleone Vedovi bio je italijanski publicista, a svoju spisateljsku aktivnost posebno je bio razvio u drugoj polovini XIX vijeka. Rodom je bio iz Mantove, a od 1854. do 1859. godine službovao je u Dalmaciji kao austrijski činovnik. U toj prilici sa velikim zanimanjem upoznavao je kulturu i običaje slovenskog življa. Niz književnih i publicističkih tekstova koje je potom objavio prožeo je romantičarskim duhom razvijanim i potvrđenim u njegovim kontaktima sa Tomazeom i drugim Italijanima koji su u Italiji širili znanja o Slovenima, njihovoj kulturi, običajima, narodnoj poeziji itd. Objavio je knjige o Bosni, o Crnoj Gori, koju čitaocima predstavljamo u prevodu, o obali Jadrana, sastavio je i jednu antologiju slovenskih ljubavnih pjesama.

       Knjiga o Crnoj Gori koju je napisao šezdesetih godina prošlog vijeka spada u posebnu vrstu istorijske građe: iza neutralnog i bezličnog naslova krije se štivo ispisano sa mnogo istorijske i političke strasti. Vedovi je, naime, tu knjigu napisao na talasu ideja koje su karakterisale period italijanskog romantizma i period Preporoda, na talasu, takođe, onih ideja koje su uticale na formiranje savremene Evrope, prostora koji je u ono vrijeme postajao otvoren za društvenu, političku i kulturnu afirmaciju mnogih do tada sputavanih naroda. Činjenica da je knjigu posvetio Garibaldiju, simbolu ujedinjene Italije, i Nikoli Tomazeu, rodoljubu i intelektualcu koji je čvrstim vezama bio spojen sa našim krajevima i našom kulturom svjedoči o tom posebnom tonu koji prožima čitavu knjigu i čini je višestruko zanimljivom i vrijednom.

Željko Đurić

 

NARODNI OBIČAJI

       Crnogorac je viskog rasta, jakih mišića, veoma oštrog sluha: najljepši primjer slovenske rase kojoj pripada. Njegova koža je preplanula od sunca pošto od djetinjstva ide polunag. Prednji dio glave je najčešće lijepo oblikovan, lice pomalo široko, što se posebno vidi kod žena; kosa je kestenjaste boje, ponekad tamne, rijetko je crna; profil ima uglavnom markantnu liniju, nos je pomalo povijen; oči, iako veoma žive, nemaju onaj oholi izraz kao kod Turaka, glas im je jak kao i samo tijelo, budući da pod teretom od 250 ili 300 libri idu po onim svojim neprohodnim stazama, preko strmih i jalovih planinskih urvina, nestanu pa se pojave u daljini lagani kao hrtovi.

       Po narodnim običajima Crnogorci su bliski stanovnicima Dalmacije; njihova odjeća sastoji se od kaputa, jačerme, koji je od obične vune, i od korzeta, prsluka koji je u struku stegnut jednim pojasom, pripašnjačom, za kojim drži zadjenuta dva pištolja i jedan dugi turski nož, handžar. Uzane pantalone su do gležnja i iste su boje kao i kaput; na nogama su opanci, neka vrsta cipela koje imaju podlogu od sirove volovske kože a na gornjem dijelu stopala vezuju se uzicama oputama, takođe od kože, ovnujske ili ovčije, koje su pričvršćene na krajevima podloge; jedna veoma dugačka oputa ide oko gležnja i pričvršćuje opanak koji pokriva samo mali dio pete. Nekad imaju i cipele od crvene, žute ili crne kože, nazvane đemelije ili nestve, raznih oblika, koje većinom žene koriste u svečanim prilikama, dok su opanci doista narodna obuća i svi ih imaju. Iz njih vire vunene čarape raznih boja, terluci. Na glavi je crvena kapa a oko nje se omotava šarena marama. Po visini i obliku kape, peškiru, razlikuju se pojedine nahije kojima stanovnik pripada. O ramenu nosi dugu pušku, kao one albanske, glava mu je obrijana, a samo na potiljku pušta da izraste perčin koji ponekad pada unazad, kao kod Kineza; brkovi su na velikoj cijeni, ostatak brade je obrijan. Oko vrata nosi vunenu ili pamučnu maramu koju vezuje na grudima; i nikada se ne odvaja od ogrtača, struke, koji mu je i postelja i pokrivač i zaštita od kiše i hladnoće. Košulje imaju samo oni dobrostojeći budući da je platno jedina tkanina koja se tu ne proizvodi nego je treba kupiti u inostranstvu, dok svu ostalu odjeću sami prave od ovčije vune.

       Crnogorska žena nosi košulju zakopčanu do grla metalnim kopčama, rukavi su široki i slobodni, izvezena je po rubovima, duž šavova i na prednjem dijelu; suknja je sprijeda otvorena do dolje, otvor je obrubljen i ukrašen, ujedno je i suknja i steznik; zove se modrina ako je tamnoplava, bilaka ako je bijela. Korzet je, potom, neka vrsta prsluka bez rukava koji se kopča naprijed i zajedno je sa suknjom stegnut u struku jednim pojasom od šarene vune. Kecelja, pregača, koja je tkana od vune seže do pola noge. Ima običaj da na desnom boku nosi nož sa povijenim sječivom, britvu, okačenu za kožnu kopču. Sodak, konačno, jeste neki ogrtač od bijele ili modre vune, elegantnog kroja, koji je kraći od suknje i, kao i ona, otvoren naprijed i ukrašen crvenom tkaninom kao i neobičnim gajtanima i šljokicama; na nogama se nalaze čarape ili bječve već spomenutih boja, na njima su opanci ili šarene cipele. Djeca obično idu polunaga, a djevojčice do deset godina su gologlave, zatim nose crvenu kapu.

       Kapa, koja označava djevicu, bude pokrivena, pošto se djevojka uda, maramom od bijelog platna, crnog ili braon ako je riječ o udovici. Kao što je oružje ukras muškaraca, tako su ornamenti na kapi i na sodaku, ukrasi kod žena; to su limena ili kalajna srca ili polumjeseci, privjesci, staklene kuglice, nemirne šljokice, ukrasi od bojenog stakla, okačeni dukati, cvijeće svježe ili od papira, paunovo perje, školjkice, koščice riba, neobični gajtani od svile ili vune, naušnice ili prstenje od kalaja ili mesinga.

       Prema Viali de Somieru, Crnogorci često dožive priličnu starost; taj Viala tvrdi da je u svojim obilascima Crne Gore vidio, u jednom selu blizu Njeguša, jednu porodicu koja je imala šest genealoških generacija. Čukunđed je imao 117 godina, njegov sin 100, sin od ovoga 82, a njegov 60 godina, dok je sin ovog posljednjeg imao 43 godine i imao je sina od 21 godine koji je bio otac dvogodišnjeg djeteta.

       Crnogorci su vješti strijelci iako koriste puške lošeg kvaliteta. Crnogorac se redovno bavi lovom i čim završi poljske poslove smatra da je ispunio sve svoje obaveze; ženi ostavlja sitne poslove, a on se potrudi oko nečega samo onda kad ga sopstvena naklonost na to podstakne. U vrijeme kad ima važnih poslova, koji okupiraju njegov um, kao što se često dešava u takvim društvenim okolnostima, muškarac ne dolazi kući da pomogne u poslovima koje je potreba natovarila ženama, nego samo puši svoju lulu smatrajući da pokazuje važnost svog pola time što žene smatra robinjama. Crnogorke ne samo da ljube ruku muževima, prema orijentalnom običaju, nego to čine i strancima; ako pak vladika odobri njihovu posjetu, svi ga dočekuju sa najvećom gostoprimljivošću. U Turskoj i u Crnoj Gori muškarac je despot a žena robinja, s tom razlikom što se u Turskoj prema njoj ophode kako im padne na pamet i smatraju je dijelom namještaja u kući, kao što konj pripada gospodarevoj konjušnici, dok je u Crnoj Gori žena kao mazga za sve teške poslove; ona nema druge prednosti do one da živi u hrišćanskoj zajednici. Običaj je kod Crnogoraca, kao i kod Turaka i Morlaka, da pred strancima izbjegavaju pominjanje sopstvene žene, a kad to ne mogu, dodaju neku vrstu izvinjenja, kao: Da prostite moja žena - kao da značaj muškarca može biti ugrožen spominjanjem žene. Ona se, međutim, ne osjeća poniženom zbog takvog ponašanja prema njoj budući da je na to navikla. Žena prema strancima pokazuje jednaku poniznost kao i prema muškarcima iz svoje porodice.

       Svadbeni običaji su gotovo isti kao kod Morlaka (brđani u Dalmaciji); svadba se slavi uz mnogo izliva radosti; jelo i piće glavni su djelovi proslave čije trajanje zavisi od imućnosti mladenaca. Ako neko hoće da sklopi brak, kaže Peter, on objelodani svoja osjećanja najstarijem i najbližem rođaku porodice. Ovaj se uputi u kuću izabranice i traži od roditelja njenu ruku. Rijetko se dogodi da bude odbijen. Ako djevojka ne prihvati zahtjev mladoženje ovaj skupi nekoliko drugova i gleda da je uhvati kad je sama pa je onda silom odvede da ih sveštenik blagoslovi. Mlada kao miraz nosi samo svoju odjeću i nekoliko grla stoke. Svadba traje jedan ili više dana, zavisno od ekonomskog stanja porodica. Valjano se jede i pije, puca se neprekidno iz pištolja i pušaka, u cjelini uzev ceremonija je ista kao kod Morlaka.

       Otmica se, pak, ne dešava samo onda kada djevojka uskrati ruku mladoženji, ili kad roditelji ne daju svoj pristanak, nego i kada se napravi takav dogovor. Ako otmice nema, oni koji traže mladu, prosci, snabdjeveni namirnicama, idu kod roditelja mlade i traže da bude žena njihovom sinu ili prijatelju; zatim uz obilno jelo i piće bude utvrđen bračni ugovor. Pošto prosci završe svoje, glava porodice zatraži neko vrijeme da razmisli da li mu ponuda odgovara; pa kada utvrde taj dan, prosci se vraćaju i pošto večeraju i svaki od uzvanica, po starom običaju, tri puta popije, a vođa prosaca ponudi djevojci čašu vina. Ako ona prihvati, to znači da su roditelji saglasni poslije čega joj prosci daju jabuku sa novčićem koju ona predaje ocu, bratu ili dragom starješini kuće. Pošto se utvrdi bračni ugovor između prosaca i roditelja izabranice, odredi se dan kada mladoženja treba da dođe po nju. Tog dana skupi se družina rođaka i prijatelja, koju čine svati; tu su i kum i dva djevera, na usluzi mladoj. Tako skupljenu družinu predvodi barjaktar i ona se uputi, pješke ili na konjima, što zavisi od razdaljine, mladinoj kući gdje se ruča prije odlaska u crkvu. Pošto se privedu kraju ručak i duga nazdravljanja, uzvanice zajedno sa rođacima mlade idu do crkve. Mladoženja se ubrzo vrati i pošto poljubi taštu koja ga čeka na pragu kuće, ova ga dariva maramom, nekom vrstom peškira vezenog na krajevima, koju mu omota oko vrata; on na to obično uzvrati novčićem; nakon čega se ponovo pridruži kumu i svatovima. Duž puta zastaju da jedu i piju pa uz pucnjavu iz pištolja mladu konačno dovode u crkvu. Kada se završi obred, upute se u kuću mladoženje. Starješina, glava kuće, ide u susret snahi i na pragu joj daje da pomiluje dijete, onda svekrva daje snahi rešeto puno oraha i badema kojima ona zaspe svatove i kuću; prije no što u nju uđe, poljubi prag poslije čega je od ostale družine odvajaju dva ili više djevera koji sami sa njom večeraju. Pošto se završe dapi, djeveri je otprate do spavaće sobe gdje, dobivši blagoslov od oca ili od onoga ko ga zamjenjuje, dolazi mladoženja u pratnji kuma koji tamo ostaje sve dok se mladi ne raspašu. Nakon toga pucnjem iz pištolja obavijesti o tome družinu i vraća se sa djeverima do ognjišta da razmiče žar i pepeo dok im ne donesu rakiju i suve smokve. U zoru narednog jutra djeveri odnose mladima vino, hljeb, pogaču, pečeno pile. Mlada onda ustane, poljubi svekra, kuma, svatove i ostale prisutne; njima se pruži lavor sa vodom i oni tu ubace jedan ili više novčića. Kada bude vrijeme ručku, mlada skine djevičansku kapu i stojeći i klanjajući se odgovara na zdravice. Posljednjeg dana slavlja dariva svatove koji su joj, prethodno, poklonili prstenje, novac ili drugo, nakon čega se svi vraćaju svojim kućama.

       Trudnoća ne mijenja uobičajeno ponašanje Crnogorki; porodi se tamo gdje je priroda iznenadi i potom nastavlja svoje poslove.

       Upravljanje porodicom dodijeljeno je starješini, njemu pripadaju vrhovna čast i vlast. Ustalili su se neki religiozni običaji u nekim važnim prilikama tokom godine. Uveče uoči Božića stavlja se na vatru velika grana, badnjak, koju glava porodice osveti vinom unakrst, zatim na nju baci žita, poželi sve najbolje i traži od neba blagoslov za kuću, za prisutne i za ostale, za napredak porodice i za dobru žetvu, na šta prisutni odgovaraju: neka bude tako, i pucaju iz pušaka u znak radosti govoreći jedan drugom: dobro ti došlo Badnje veče. Potom sjednu za trpezu: na sredini stola, zadjenute u hljeb ukrašen bršljanom, gore tri svijeće omotane trakama u slavu Trojstva. Od svake poslužene hrane poneki zalogaj bace na badnjak koji gori. Na dan Božića po kući prostiru slamu u znak sjećanja na Hristovo rođenje. Za Novu godinu pale se za trpezom iste one svijeće od Božića; prije no što počne da pije, glava kuće poželi svojima zdravlje; pošto otpije, blagosilja ih tri puta i prospe vina na svijeće da bi ih ugasio; ako neka slučajno ostane upaljena, to je znak dugog života za onog ko se našao ispred nje. Za Uskrs rano jutrom nose kaluđeru u crkvu, blagoslova radi, pečeno jagnje, kuvana jaja, sir, hljeb i so; ono što preostane od objeda zapali se, pošto blagoslovena hrana ne smije da se rasipa.

       Uoči svetog Jovana Krstitelja čobani po brdima pale vatre koje, osim što su u slavu svetog Preteče, predstavljaju, po njima, zaštitu od uroka.

       Obilježavaju se i slave; prethodno veče najmlađi član, u ime starješine kuće, obilazi zvanice i kad stigne na vrata prijatelja, izgovori uobičajene riječi: „Božija kuća je vaša. Pozdravlja vas moj otac i poziva da večeras dođete na čašicu rakije; pričaćemo i prekratićemo noć; poslužićemo se onim što je donio starješinin sveti zaštitnik". Prijatelji tada bez odlaganja krenu na put i kad dođu, pozdrave domaćina: „Dobro veče, srećna ti slava, da je slaviš u zdravlju i veselju mnogo godina". Onda sjednu za trpezu i jedu, piju, razgovaraju i pjevaju zdravice u stihovima. Takve proslave protegnu se obično na tri do osam dana i pogubne su po ekonomiju domaćinstva. Kad neko umre oplakuju ga glasno cijela familija i svi prisutni; zatim ga rođaci i prijatelji odnesu na bdjenje. Da ih tamo ne bi san iznenadio, naizmjenično se mole i nazdravljaju rakijom za pokoj duše preminulog. Narednog dana počinju posjete uz izraze saučešća, oplakivanje i prigodne besjede; potom žene iz susjedstva pjevaju tužbalicu u slavu pokojnika prateći kovčeg do crkve.

       Kada se završi crkveni obred, time što se poljubi pokojnik, posmrtni ostaci odnesu se na groblje i pošto se spuste u raku, najbliži rođak prvi baci zemlju. Onda se povorka uputi u kuću žalosti i tamo se priredi pogrebna gozba koja se ne razlikuje mnogo od svadbenog ili slavskog račka, ili od kakve druge svečanosti. Svi rođaci umrlog u znak žalosti nose crne kape ili okrenute naopako, a žene smeđe ili tamnoplave marame, dok crnim velovima prekrivaju žive boje odjeće. Tokom nekoliko mjeseci nakon sahrane člana porodice, naročito u praznične dane, žene na koljenima nanovo oplakuju pokojnika, poručuju mu štošta iz onoga svijeta i cijede na grob vodu očišćenja.

       Odlomak tužbalice, doslovce preveden sa slovenskog, koju je plačući pjevala neka sirotica idući za kovčegom pokojne majke:

Majko moja, dušo moja,
Majko moja, blago moje,
Majko moja, brano moja,
Majko moja, ukrase moj,
Majko moja, radosti moja,
Majko moja, živote moj,
Majko moja, majko moja,
Tri dana sam ti pomagala,
Tri dana sam te okretala,
Tri dana sam te tješila,
Služila sam te čitavog života.
A ti si prema meni bila surova,
Napustila si me,
Ostavila si me ovdje samu,
Samu kao jadnu siroticu.
Kuku! Nose mi je,
Vode je u njenu vječnu kuću,
Nose mi je! Nose mi je;
Polako, polako, čekajte:
Ne nosite tako brzo moju majku,
Oh, gleda me moja majka!

Gleda ovu nesrećnicu,
Gleda ovu uplakanu,
Gleda ovu jadnicu kukavnu.
Ah, ti više ne gledaš.
Ti ideš za svojim životom.
Jadna ja, za nesreću rođena!
Brate moj, brate moj,
Šesta je godina
Da si me ti ostavio,
Ali mi je tu bila majka.
Sada su mi i nju uzeli,
Više nemam nikoga,
Jadnica sam napuštena,
Toliko, toliko nesrećna.
Dala bih sve blago,
Dala bih cio svijet,
Žrtvovala bih svoj život,
Život svoj i dušu svoju,
Ali, uzalud ja jadikujem,
Nose mi je
Jadne mene nesrećnice!!!
Sve sam izgubila,
Blago sam izgubila,
Radost sam izgubila,
Život sam izgubila,
Dušu sam izgubila,
Svoju majku sam izgubila,
Majko moja, majko moja.
Kako ću se sad vratiti kući?
Šta da radim sama?
Kome riječi svoje da uputim?
Niko mi neće odgovoriti,
Ostaću napuštena,
Plačući stalno,
Uvijek ću svoju majku zvati,
A ona više neće odgovarati.
Zvono te zove
Kaluđer moli za tebe,
A mi te oplakujemo.
Grob je otvoren,
Moraju te, kuku, pokopati!
Nemojte tako brzo, molim vas,
Ne mogu stići da je ožalim,
Ne mogu da majku poljubim.

       Crnogorci su, kao i Morlaci, veoma sujevjerni; vjeruju u postojanje dobrih i zlih duhova, dobre sreće, nesreće, vještica, čarobnjaka, napasti, mora ili morina, vampira, vukodlaka, patuljaka, mačića. Vjeruju da su svijetla lutalice, svjećice, u stvari zle utvare koje nijesu, međutim, mnogo hrabre: ako vide da ih se neko plaši ili da bježi od njih, gone ga; bježe, pak, od onog ko im se hrabro suprotstavi.

       Eho, Vada, po njima je zli duh koji živi u pećinama i uživa u tuđoj nesreći. Tim i dragim izmišljenim bićima oni pripisuju neke dobre ili loše osobine. Vila, nešto između žene i boginje, lakša od ljudskog obličja i nalik na hrišćanska duhovna priviđenja, po prirodi je dobrostiva ali ako je ljudska oholost rasrdi, umije da bude fatalna.

       Zmija je znak radosne vijesti, osobito zato što se vjeruje da ona čuva sakrivena blaga. Vjeruju u prikazanje mrtvih svojim dragima, kao i u postojanje opsjednutih. Postoji potom i niz sujevjerja koja nemaju posebno obličje ali koja nijesu, zato, manje smiješna: onaj ko u božićnoj večeri vrata kuće ukrasi granama bršljana, ili se u noći na Sv. Jovana umije rosom, ili natrlja gradi bijelim uljem, cijele godine biće zaštićen od čini. U zoru na Đurđevdan duvaju u svirale od smokvine ili jasenove kore, vjerajući da tokom godine zle čini ne mogu djelovati tamo dokle taj zvuk dopire. Preskakanje vatri, što ih čobani pale uoči Sv. Jovana, čuva od groma i od dejstva zlih duhova. Ako se zvoni ili se prstima prave rogovi moguće je odagnati oluju ili vještice koje se kriju u oblacima. Na dan Preobraćenja Sv. Pavla udaraju sjekirama deblo maslina govoreći: „Preobrati se u plod kao što se sv. Pavle preobratio u vjeru"; kad ne bi tako uradili, berba maslina sasvim bi propala. Na dan Nevinih djeci daju da štapićem udaraju lozu i da govore: „Rađaj, rađaj, o lijepa lozo, inače ću te isjeći". Za bolesti postoje čudni ljekovi: hljeb koji je blagosloven na dan Sv. Vlaha i jaja blagoslovena u Sv. Subotu, lek su protiv grlobolje. Ko pati od upale oka, herpesa ili druge upale, može se toga osloboditi ako se umije dok zvone zvona na dan Uskrsnuća. Maslac od mlijeka muženog na dan Mrtvih melem je za sve rane. Komad uglja koji je godinu dana bio pod kamenom, ako se izvadi na dan Sv. Lovre ozdravljuje od trodnevne groznice, kao i prislanjanje na čelo desne ruke nekog mrtvaca. Vizantijski novčići, zvani sv. Jelena i oni mađarski sa Majkom Božijom, zvani sv. Ana, pomažu protiv padavice. Žena koja ne može da ima djecu treba da priloži nešto tajno i da skupi sedam sveštenika koji će blagosiljati ulje i preći pragove kuće za koje se smatra da su začarani na dan vjenčanja. Loš je znak kad drva u ogništu pucketaju, kad ovca ojagnji crni fetus, kad ih za stolom sjedi sedam ili trinaest, kada se sipa lijevom rukom, prosipa ulje ili so, kada se dva štapića ili nož i kašika namjeste u obliku krsta, kada se u kuću kroči lijevom nogom, kad pas zavija, sova huči, kada kokoška kukuriče kao pijetao.

       Imaju neke amulete, zapise, koji se sastoje od komadića hartije savijenih i smotuljanih koji sadrže neku pisanu poruku ili molitvu. Oni koji ih dijele govore o njihovoj pogodnosti u raznim prilikama, počev od pažljivog posmatranja plamička jedne blagoslovene svijeće. To su samo neka od njihovih vjerovanja. Jednostavnost života, odlaženje u lov, trčanje i osobine klime predstavljaju osnovu zdravlja Crnogoraca. U Crnoj Gori nema ljekara, nego ti brđani koriste njima svojstvene ljekove. Univerzalni ljekovi su vino, rakija, biber i vatra oko koje leže, najčešće odjeveni i umotani u vunene pokrivače. Imaju običaj, u slučaju bronhitisa, da se mažu kuvanom mješavinom rakije i bibera; u slučaju stomačnih tegoba koriste pelen, poremećaje varenja liječe rakijom i malom dozom ugrijanog baruta, kao i rakovima koji budu živi zgnječeni i stavljeni na trbuh.

       Kad imaju trodnevnu groznicu, liječe se rakijom, baratom, biberom; zimi bivaju pokrivani pored vatre, ljeti su pod jakim suncem. Za bolesti materice topla pržena jaja na stomaku i suve čašice; protiv kamena su topli napici od korijena divlje ruže, od špargle i malo šalitre. Za grudobolju napici od žalfije, žumance kuvano i dobro izmiješano sa katranom i bijelim medom. Protiv zatvora koriste rakiju, med i borovu smolu, sve prokuvano. Protiv čireva katran, pelen i protiv glista čaj od pelena ili oguljeni i preprženi bijeli luk. Rastvor bijelog meda u mlakoj vodi koriste protiv astme, a kod problema sa hemoroidima kataplazmu od praziluka. Kao snažan diuretik koriste mozak svrake prepržen i rastvoren u vodi. Veoma se mnogo bave hirurgijom, za rane koriste ulje, so, žumance, gips i mljeveni plavi kamen, sve pomiješano. Za grizlice koriste ruzmarinovo ulje, kod iščašenja povezi od konoplje natopljeni u bjelancetu, krv puštaju brijačem ili britvom na leđima, iz ruke, iz nosa i, pri krvarenjima u mozgu, iz čela. Kod kontuzija koriste sirće i pepeo; na rane od vatrenog oružja stavljaju kožu od tek ubijenog jareta i grudvice zečije dlake. Kod oteknuća i hroničnih tumora probijaju kožu dio po dio i umeću po komadić kukurijeka. Sa velikom lakoćom namještaju slomljene kosti. Uobičajene namirnice Cmogoraca jednostavne su; jedu kao i njihovi preci: oskudica ih čini trezvenim, a izobilje neumjerenim. Hljeb je najčešće ječmeni, sa dodatkom prosa, muhara i pira, obično u obliku pogače koju peku u ravnom dijelu ognjišta, stavljajući na tijesto užareni poklopac (sač), kojega prave od gvožđa, ili pečene gline (crepulja), preko čega natrpaju žara i pepela; kad su svečanosti, prave đevreke i priganice. Dosta se hrane mlijekom, bijelim lukom i skorupom (kajmak) iz mješine, sirom, crnim lukom, jajima prženim s pršutom; ćevarom. Veoma vole zatop, to jest mješavinu „škembića" i pržene jagnjeće bijele i crne džigerice; kao i luk i suvo meso sa slaninom; veoma vole kaštradinu i dimljene pršute. Obožavaju pečeno meso i na drvene ražnje natiču jagnjad koju peku na laganoj vatri. Neutoljivu žeđ imaju za alkoholnim pićima, s oduševljenjem piju vino, čisto i sa mlijekom; kad nema vina piju kisjelo mlijeko, surutku i sirće sa vodom. Za doručak najčešće jedu hljeb, kajmak iz mješine i bijeli luk, i piju mlijeko; za ručak čorbu, crni luk, bijeli luk i sir; rijetko jedu meso. U dane uzdržavanja i posta jedu kuvani zeleniš bez imalo ulja; uoči Božića, bakalar. U praznične dane obavezno mora biti pirinča, pečenog mesa, pšeničnog hljeba, vina ili rakije.

       Sto je veoma nizak, jedna posuda, zdjela, zajednička je za sve koji jedu.

       Jedan jedini drveni bokal, bukara, zamenjuje bocu i čaše. Sjede na rastičnim klupicama sa tri noge, stocima; kad nema stolica, ostanu da kleče. Žene služe i nikad ne sjede za stolom sa muškarcima; dok je večera, najmlađa u kući komadom upaljenog luča osvjetljava prostoriju.

       Mjesta gdje stanuju prije se mogu nazvati kolibama nego kućama; malo ih je sa malterisanim zidovima, a više na suvo, pokrivenih kamenim pločama ili snopovima slame, raži ili barske trave. Četiri velike grede pobodene u zemlju predstavljaju njene glavne nosače; zidovi od upletenog pruća, malter od gline pomiješane sa volovskom baljegom, pod je gola zemlja, vrata su i prozor i dimnjak. Čitav prostor između zidova predstavlja obično jednu jedinu sobu i služi kao kuhinja, kao spavaća soba, spremište za žito, štala i tor. Četiri daske na isto toliko pobodenih stupčića u jednom uglu staništa, sa malo slame odozgo i jednim vunenim pokrivačem, predstavljaju krevet, odar; drugi pokrivač zamjenjuje zastor. Spavaju poluodjeveni, zimi blizu ognjišta, ljeti pod otvorenim nebom. Supružnici spavaju zajedno samo do vremena za porođaj. Za novorođenčad imaju male kolijevke izdubljene u deblu, za odjeću sanduk, spremište za žito, ambar, ako je od drveta, kosi, ako je od upletenog pruća. Ognjište je najčešće u sredini kuće, načinjeno je od utabane gline i oivičeno kamenjem unutar kojeg se nalaze drva i žar. Dim zacrnjuje ono malo namještaja i prlja sve drugo. Osim pomenutog, pokućstvo je sljedeće: jedno bure za vodu, fućija, kanta za mlijeko, pokoji zemljani lonac, pekač (crepulja) za pogače, sprava za pepeo i za podizanje pekača, zvanog popećak, nekoliko drvenih kašika, jedna okrugla lopata da se pogače oblikuju i odnesu do ognjišta, lopar. Neki imaju male limene svjetiljke sa jednim ili dva kljuna, nalik na stare vječne svjetiljke; ko ih ima, troši u njima maslo, drugi drže upaljeni luč ili suve štapiće brijesta.

       Crnogorci se ne bave nikakvom drugom proizvodnjom ili zanatom izvan zemljoradnje i stočarstva; zemljoradnja je slabo napredovala i ako se izuzme dolina Bjelopavlića i još poneki dio zemlje, njive se obrađuju samo ašovom. Sađenje krompira je uveo kod njih episkop Petrović I, te je sada rašireno. Sadi se i kupus, bob i drugo korisno povrće, pa ipak, prinosi nijesu usklađeni sa brojem stanovnika pa najčešće mnogima nedostaje za izdržavanje i ne znaju kako da kupe soli za hljeb, zbog čega ga ponekad jedu neslanog. Brojni su slučajevi migracije, posebno poslije žetvi; budući da je vladika onemogućio pređašnji sistem pljačke, oni najsiromašniji prinuđeni su da izdržavanje potraže u plodnijim krajevima. Često idu u Srbiju koja se može nazvati majka zemlja Crne Gore. One, pak, koji su se istakli u ratu zadržavaju rodoljubi koji skupljaju priloge da bi im obezbijedili sredstva za život. Glavni crnogorski proizvodi za izvoz su: voće, kaštradina, slanina, perad, slatkovodne ribe, naročito ukljeve, rakovi, puževi; zimi su to zečevi, divljač, krompir, sir, zeleno povrće, loj, maslo, jaja, lišće sumaka i naročito drva za ogrijev. Uvoze vino, ulje, barut, olovne kugle, žitarice, lozovaču, tkanine i drugo. Najpoznatija pijaca je ona u Kotoru koja se održava tri puta sedmično; iako su posjećeni i vašari u Herceg Novom, Budvi i u dalmatinskim okruzima koji su pod Kotorskom kapetanijom.

       Iz političkih razloga prema Crnogorcima se primjenjuju iste one mjere opreza kao i na pijacama uz tursku granicu. U pijačne dane izvjestan broj Crnogoraca dobije dozvolu da uđe u Kotor, ali samo pošto odlože oružje, ili na samoj pijaci ili na gradskim vratima. Ženama je dozvoljen slobodan prilaz, bez ikakvih uslova. Pijaca ima i na turskoj granici, ona u Žabljaku i ona kod Spuža. Sa Velikog vrha, na koji se za dva sata hoda od Cetinja stiže putem za Dobroselje, može se vidjeti pijaca u Žabljaku, tok rijeke Morače i Skadarsko jezero.


Crna Gora godišnje iz Kotora izveze:
500 grla goveda,
2500 uškopljene jagnjadi,
650 tovara sira,
2500 tovara dimljene ukljeve, pastrmke i skobalja (vrsta ma-le ribe iz porodice Cyprinus L.)
2600 (oko) kornjača,
1000 prasadi,
25 tovara usoljenog svinjskog mesa,
Od 30 do 35 tovara vune,
Od80do 100 tovara loja,
Od 4000 do 4500 tovara krompira,
Od 2000 do 2500 tovara glavičastog kupusa,
Od 2000 do 2500 tovara lišća sumaka,
Od 250 do 300 tovara bora,
Od 10 do 20 tovara sirovog voska,
2000 mjerica mahunastog povrća,
10000 pari pilića,
1200 konjskih tovara drveta za ogrijev, leda i dragog.

Uvozi u Kotor:
1200 tovara soli,
2500 buradi vina,
25 buradi ulja,
2500 aršina tkanog platna,
2500 marama,
1000 crvenih kapa,
500 pokrivača,
30000 pari opanaka, cipela od sirove kože,
10 tovara bakra,
35 tovara gvožđa,
10 tovara običnog stakla,
11 tovara voštanih svijeća,
20 tovara pirinča,
10 tovara bakalara.

       Kod Crnogoraca nema nikakve manufakture, vještine i zanati su toliko zapušteni da se mogu naći samo malobrojni i priprosti gvožđari, drvodjelje i zidari koji, međutim, nemaju ni osnovna znanja o zanatu koji upražnjavaju.

       Crnogorci, umjesto da izvuku nešto iz napredne evropske civilizacije, kao da žive u prirodnom stanju, malo se ili nimalo bave uzdizanjem tijela, a sasvim su zapustili vaspitanje duha. Popovi ili kaluđeri, odnosno sveštenici i monasi, njihovi su učitelji. Ako neki Crnogorac zna da čita i piše, što je veoma rijetko, može ga se uvijek vidjeti da, kao što Turci čine, nosi mastionicu za pojasom. Ali, i uz toliku zapuštenost nauče da poštuju starije, osobito popove i kaluđere. Svaki otac ima potpunu vlast nad sinovima, i dok su maloljetni i kad odrastu, i dok su momci i kad se ožene; snahu smatraju za novu kćer. Svaki član porodice slijepo zavisi od očevih želja. Sveštenici i monasi, odnosno popovi i kaluđeri, nalaze se na toliko visokom mjestu da kad bi se posvetili svom zadatku da šire ljubav, postali bi doista vrhovni autoritet među svojim stadom. Oni dijele savjete, smiruju porodične svađe, ujedno su i učitelji, i ljekari, i mirotvorci; popova riječ njima je sveta. Mole se kad ustaju iz kreveta, prije no što sjednu za trpezu, prije večere i kada liježu. Njihov pozdrav je: "Hvaljen Bog, neka uvijek bude"! Smatraju da je ukazivanje časti ako im pop uđe u kolibu i sjedne za njihovu trpezu.

       Ništa manje od svih tih religioznih običaja, pridržavaju se postova i kažu da je manje zlo ubiti nekog iz osvete, nego jesti meso kad je veliki post. Vrhovni zakon u svim njihovim djelima jeste Božija volja; koriste sredstva za zdravlje a da se ne brinu mnogo o njihovom porijeklu i učinku. Kunu se i u toku razgovora riječima Boga mi, tako mi Boga. Polažu zakletvu odmotavajući dugački pojas čije krajeve svaki od njih drži lijevom rukom; desnu ruku podižu i okrenu ka slici sveca izgovarajući svečanim glasom riječi svetotajstva. Zavjetuju se obično da poste utorkom ili srijedom, da idu bosi do neke crkve, da zapale nekom svecu svijeću ili da mu nose srebrnu pločicu i na njoj oko, ruku ili bolni dio tijela. Ne koriste se lažima i nijesu zatvoreni, nema primjera da su prekršili obećanje. Vole bližnjeg svoga kao samog sebe, ukoliko nije neprijatelj ili to ne postane, ili kada se zbog pohlepne grabljivosti ne zaborave osjećanja. Jednostavnost njihovih običaja ne pruža mnogo povoda za skandale. Poljubac je znak prijateljstva, gostoljubivosti, poštovanja.

       U prazničnim danima, pošto bude završena liturgija u crkvi, na ravnici ispred nje igraju kolo. U toj ugri muškarci i žene, naizmjenično, drže jedni druge za pojas, obrazuju kružni oblik odmjerenim, sporim korakom, potom nastavljaju jednoličnom igrom nogu, zatim pokretima sve bržim, snažnijim i skokovitijim završavaju skokovima. Onaj ko u toj igri najviše izdrži smatra se za najboljeg igrača. Oblik kola nije uvijek kružni nego se u zavisnosti od vještine, iskustva i uvježbanosti kolovođe, pretvara u petougao, elipsu, trougao i drugo. Nekad se krug dijeli na više parova, ali je korak uvijek isti, mijenja se samo skakanje, pogotovo kada se par okreće. Kada se igrači lagano vrte u krugu, imaju običaj da u glas viču: Odi u kolo, dušice moja, na šta drugi odgovaraju: Odi u kolo.

       Gusle su glavni instrument u Crnoj Gori, slične su leutu, imaju samo jednu žicu od upletene konjske dlake, od čega je i gudalo. Imaju, takođe, razne vrste svirala koje uglavnom koriste pastiri. Imaju i tamburu, neku vrstu mandoline sa dvije metalne žice, koja je u obliku gitare; imaju i diple, duvački instrument koji se sastoji od dvije cijevi sa rupicama, kao svirale, na koje je pričvršćen mijeh i, na kraju, gajde. Mnogi slijepci idu iz mjesta u mjesto i zarađuju za život svirajući i pjevajući ponekad improvizovane stihove.

       U čovječanstvu, među narodima, kod pojedinaca, vječno živi iskra poezije. Ona kroz vjekove postoji u dušama naroda u kojima je održava onaj sveti plamen koji se se zove duh. Narodna poezija Crnogoraca obuhvata sve što je stvoreno, od cvijeta koji raste usamljen i napušten u pustinji, do zmije koja vijuga kroz blato; od najviše zvijezde, Sunca, oka božijeg koje univerzumu daje život i održava ga, do hladne i mračne tmine koja strahom zaleđuje dušu.

       Veliki dio ljepote slovenskih pjesama, i crnogorskih, treba pripisati snazi porodičnih osjećanja. U njima je prisutan mir kao svjetlost na prostranom vedrom nebu. Narodna pjesma plače zbog nesreće i osjeća neizrecive radosti beskraja. Narod je uzvišeni prorok, leti od zemlje do tvorca, od raja do krivice, podsjeća na sjeni predaka, na istorijska zbivanja svog kraja; džinovski je pjesnik koji ide iz generacije u generaciju, djeca djece ponavljaju pjesme svojih roditelja. Narod koji je bliži jednostavnosti i koji nije iskvaren nepriličnim običajima, uzvišenije pokazuje svoju poetsku snagu. Crnogorci, čiste duše, neiskvareni lošim običajima, ohološću i kukavičlukom, čuvaju u sebi jak i moćan poetski osjećaj, a uzavreli i nesputani um izbjegava izvještačeno i ukočeno te luta, smjelo i poletno, prostorima mašte. Jaka i živa snaga osjećanja, koja te osobine crpe iz snažnog i čilog tijela, daje onaj prirodni pečat očitosti i živopisnosti.

       Pjesme se dijele na junačke, ljubavne, pohvalne i miješane; u prvima je tolika ljepota i toliko bogatstvo da im nema ravnih. Može se reći da je junačka poezija rođena u Crnoj Gori, kao i u Srbiji, kao i u Bosni i Hercegovini; kasnije se proširila i po ravničarskim djelovima, samo djelimično izmijenjena. Ta velika poezija biva u ravnici sužena pa se tu rjeđe čuju junačke pjesme, a više se slušaju one u kojima se priča i pjeva o raznim događajima; pored junačkih, lijepe su i ljubavne pjesme iako ih se ne može puno s njima porediti, budući da Crnogorci ne idu za onim sitnim ljubavisanjima za koja smatraju da skrnave uzvišene i plemenite ideale koje oni po prirodi osjećaju. Mnoge narodne pjesme cijelog slovenskog življa preveo je slobodnom italijanskom prozom Nikolo Tomazeo (tanto nomini nullum par elogium) pošto je, i sam moćan u riječima, znao koliko su neuhvatljivi za svaki prevod u stihovima, te da će u prozi bolje sačuvati snagu, sažetost, ljepotu prevedenog, i onaj posebni duh svakog jezika i svakog naroda, pogotovo kada se prevodi poezija jednog naroda koja je od prirode naučena i u kojoj nema vještine koja ide ka izvještačenosti. Pored junačkih i ljubavnih, Crnogorci imaju i pohvalne i mješovite pjesme; kao i u onim prethodnim, i u njima se ponegdje mogu pročitati ponavljanja misli, neka vrste refrena, ili pripjeva, u kojima se preuzima neki dijalog ili neka ideja ili glavni djelovi iz tog dijaloga, pa se do detalja ponavljaju, što je ponekad i zamorno; brđani u njih unose ponekad neku vrstu manira i dopadljivosti koji kod samog umjetnika izazivaju dosadu. U njihovim pjesmama domovina je božanska riječ, imena njihovih junaka su sveta; sveto је ime majke, stepenika kojim poštovanje i ljubav uzlaze sa zemlje na nebo. Sveto je i ime sestre koju nazivaju dragom nevinih godina, čednom radošću djevičanskog doba, jutarnjom zvijezdom koja se osmjehuje prvom otvaranju cvjetova; ako je starija, nazivaju je majkom, kćerkom, ako je mlađa; zalogom mira, spojem ljubavi između porodice i porodice. Crnogorci pjevaju o ljubavi jakoj, postojanoj i vjernoj; pjevaju o prijateljstvu, prijatelja nazivaju bratom, voljenim bratom; pjevaju o gostoljubivosti, za gosta kažu da ga je Bog poslao da sa njim podijele hljeb i vino; siromah je sveta ličnost, njemu duguju hranu i odjeću. Pjevaju o osveti, „ko se ne osveti, taj se ne posveti", osveta je za njih sveta stvar. U svojim pjesmama hvale prirodu a ne divinizuju je; daju joj život i razum, obraćaju joj se kao da ona shvata bol i ljubav. Pjevaju o osjetljivosti i prostodušnosti junaka svog kraja, o njihovom ponosu, o nepotkupljivoj vjeri, o izuzetnoj vrijednosti. Crnogorke na pragu sirotinjskih koliba, na rubu litica, u hladu topole u dolini, dok čuvaju stado, izražavaju u stihovima jade i uživanja srca, udovoljavajući potrebama duše olakšavaju zamor od svakodnevnih napora. Njima narodna poezija služi kao izliv ljubavi, bola ili osvete, ona im je stalna duševna potreba.

       Crnogorske pjesme živo predstavljaju prirodu tog otresitog, ratničkog, čestitog naroda, pitomog u dubini duše, ali razdražljivog do divljine, prijatnog, veselog ponekad, češće, pak, melanholičnog i strasnog. Stihovi su im milozvučni, skladni, pokretljivi i prepoznaju se po izvjesnoj prisnoj opuštenosti koja je veoma privlačna. Zadovoljstvo mi je da prenesem ovu pjesmu koju je рrеvela jedna snažna i plemenita duša, jedan neumorni zaljubljenik u slovensku i italijansku književnost. Odmah mi se učinilo da je to pjesma uzvišene inspiracije, kakva se može očekivati samo od nepatvorene mašte jednog naroda koji izuzetno živo osjeća i u pjesmu pretače ta svoja osjećanja, svoj bol, svoja religijska uvjerenja, svoja vjerovanja, pokazujući sve to jednim snažnim jezikom, bez uvijanja i izvještačenosti, onom hitrinom koja je kći zanosa, koja prelijeće preko manje važnih ideja, smatrajući da su i drugima poznate i stalno težeći cilju bez ulaženja u digresije i epizode svojstvene vještini pisanja.


Браћа u сестра

Рани мајка девет мили' сина
И десету шћерцу мезимицу,
Ранила их док их одранила,
Докле били сини на женидбу,
А ђевојка била на удају,
Њу ми просе млоги просиоци:
Једно бане, друго џенерале,
Треће проси из села комшија.
Мајка даје у село комшији.
Браћа дају с преко мора бану,
Још су браћа сестри бесједила:
„Ја ти пођи, наша мила сејо,
„Ја ти пођи с преко мора бану.
„Ми ћемо те често походити.
„У години свакога мјесеца,
„У мјесецу сваке неђељице"
То је сестра браћу послушала,
Она пође с преко мора бану.
Ал' да видиш чуда великога!
Ја бог пушћа од себе морију,
Те помори девет милих брата,
Само оста саморана мајка.
Тако стаде три године дана.
Љуто пишти сестрица Јелица:
„Мили Боже, чуда великога!
„Што сам врло браћи згријешила.
„Теме браћа походити неће?"
Њу ми коре многе јетрвице:
„Кучко једна, наша јетрвице!
„Ти се врло браћи омрзнула,
„Те те браћа походити неће"
Љуто пишти сестрица Јелица.
Љуто пишти јутром и вечером,
Ал' се милу Богу ражалило.
Па он посла два своја анђела:
„Ид' те доље, два моја анђела,
„До бијела гроба Јованова.
„Јованова, брата најмлађега
„Вашијем га духом заданите,
„Од гроба му коња начините.
„Од земљице мјесите колаче,
„Од покрова режите дарове;
„Спремите га сестри у походе.
"Хитро иду два Божја анђела
До бијела гроба Јованова,
Oд гроба му коња начинише,
Њинијем га духом задануше.
Од земљице мијесе колаче,
Од покрова резаше дарове;
Спремише га сестри у походе.
Хитро иде нејачак Јоване;
Кад је био двору на помолу,
Далеко га сеја угледала.
Мало ближе пред њег ишетала,
Од жалости врло заплакала,
Руке шире, у лице се љубе;
Па је сеја брату бесједила:
„Јестел'ми се, брате, затјецали,
„Кад сте мене младу удавали,
„Да ћете ме често походити,
„ У години свакога мјесеца,
„Умјесецу сваке неђељице?
„Eвo данас три године дана,
„Нијесте ме јоште походили!"
Још је њему сеја бесједила:
„Што си тако брате, потавњео,
„Баш кан' да си под земљицом био?
"Бесјди јој нејачак Јоване:
„Шути, сејо, ако Бога знадеш,
„Мени јесте голема невоља:
„Док сам осам брата оженио,
„И dвopuo осам милих снаха,
„А како се браћа иженише,
„Девет б'јелих кућа начинисмо,
„За то сам ти поцрњео, сејо.
"И он био три бијела дана.
Опрема се сестрица Јелица.
И опрема господске дарове,
Да дарује браћу u снашице,
Браћи реже свилене кошуље,
А снахама бурме и прстење.
Ал' је Joвo врло устављаше:
„Ти не иди моја мила сејо,
„Док још браће у походе дође.
"Ал' Јелица останути неће,
Она спрема господске дарове;
Отале се Joвo подигао
И са шњиме сестрица Јелица.
А кад близу двора долазише,
Код двора је пребијела црква,
пa бесједи нејачак Јоване:
„Ти почекај моја мила сејо,
„Докја одем за бијелу цркву:
„Кад смо средњег брата оженили,
„Ја сам златан прстен изгубио,
„Да потражим, моја мила сејо.
"Oдe у гроб нејачак Јоване,
А остаде сестрица Јелица,
Чекајући нејачка Јована.
Чекала га, па га потражила.
Ал' код цркве млого ново гробље.
Ту се одмах јаду осјетила,
Ђеј' умро нејачак Јоване.
Хитро иде двору бијеломе.
Кад је близу двора долазила,
Ал 'у двору кука кукавица,
То не била сиња кукавица;
Веће њина остарила мајка.
А Јелица на врата долази,
Она виче из грла бијела:
„Јадна мајко, отвори ми врата.
"Стара мајка из двора бесједи:
„Ид' одатле од Бога моријо,
„Девет си ми сина уморила.
„Имен' хоћеш остарилу мајку?
"А Јелица била бесједила:
„Јадна мајко отвори ми врата,
„Oвo није од Бога морија,
Већ Јелица твоја мила шћерца.
"Па јој мајка отворила врата.
Закукаше, ка 'но кукавице,
Рукама се б'јелим загрлише,
Обје мртве на земљу падоше.


       Prijateljstvo, taj blagotvorni melem života, koje je današnji progres učinio toliko omraženim, Crnogorci na čudesan način shvataju; to je za njih više od obične moralne obaveze, učvršćuju ga svečanim religioznim činom. Posebna ceremonija vezuje na oltaru dva prijatelja, pobratima, polubraću; posestrime, polusestre. Pošto utvrde dan, predvodeći brojnu družinu rođaka i prijatelja, obučeni u najbolje odijelo, dva prijatelja idu u crkvu gdje pred oltarom prisustvuju službi božijoj držeći u rukama upaljenu svijeću. Kada se završi služba, pop i kaluđer ih blagosiljaju, a oni se zakunu na postojanu uzajamnu pomoć sve do smrti, poljube se nježno i razdragano i krenu do kuće jednog od njih, one koja je bliža. Na izlasku iz crkve prisutni ih grle i čestitaju im, poslije čega krenu, uz neprekidnu pucnjavu pušaka i pištolja, uz poklike živio, skokove i upriličenu pjesmu pjevača. Pošto stignu, posijedaju za trpezu pored starješine kuće koji se nalazi na počasnom mjestu; ostali su naokolo, žene su isključene. Veselo jedu i piju uz zdravice i igru, u zdravlje novog bratimljenja i svih prisutnih; kada se sve završi, igra se kolo i slavi se na sve moguće načine. U zalazak sunca, pošto razmijene srdačne zagrljaje, raziđu se; onaj koji odlazi, kada se pucnjava prorijedi, zove po imenu svog voljenog brata koji mu uzvraća sve dok se povorka odlazećeg sasvim ne udalji, poslije čega se u njegovoj kući priredi još jedna gozba.

       Koliko god su Crnogorci nježni u prijateljstvu, toliko su strašni u neprijateljstvu. „Ko se ne osveti, taj se ne posveti", to je kod njih sveta stvar. Kada ih neko uvrijedi, zaklinju se na osvetu i ne zadovolje se time da uzvrate istim uvredama i štetom, nego zbog povrijeđene časti teže većoj šteti. Otuda mržnje nekih porodica koje smišljaju propast za svoje neprijatelje, ili da im zapale kuću, ili da im isijeku žito ili voćnjake, da naškode stoci, njihovom zdravlju ili, čak, da oduzmu život protivniku ili njegovim najbližim. Ako im ubiju rođaka, u žestini tuče ili na drugi način, Crnogorci košulju ubijenog natope krvlju i drže je okačenu na gredi kolibe sve dok se osveta ne ispuni. Majčin je zadatak da učini da se ta srdžba lakše proguta, da izmoli osvećenje osvete, da podsjeti na događaj, da uznemiri duhove i opisuje stradanje ubijenog sve dok se osveta ne izvrši. Smatraju da duše ubijenih viču i traže od rođaka da ih osvete i žale se što se ovi ne trude dovoljno da njihovu smrt osvete. Zavjet osvete prelazi kao nasljeđe od oca na sina, od njega na unuke i praunuke i ne smiruje se dok se ne ispuni.

       Ipak, i pored tih žestokih osveta, plaćanje je znalo da bude mirotvorno sredstvo, uz pogodbu o cijeni prosute krvi. Platiti кrvarinu. Porodica ubice traži od porodice ubijenog primirje od nekoliko nedjelja, i pošto dobije riječ, vjeru, pripremi svečanu posjetu. Dvanaest žena, najmlađih i najnaočitijih među rodbinom ubice, sa svojom malom djecom, odlazi u kuću ubijenog, ostave djecu i počnu da plaču i nariču za milost i sažaljenje, preklinju u ime Sv. Jovana Krstitelja da prestane srdžba i da se sažale na ta jadna nevinašca. Rođaci ubijenog najprije budu hladni i ne haju, zatim ih to sve dirne i počnu da uzimaju djecu u naručje i obećavaju, kao znak samilosti, da će krstiti dvanaestoro djece i da će provodadžisati za vjenčanje isto toliko djevojaka. U trenutku kada novi zaštitnici počnu da maze i ljube djecu, majke kao zalog utvrđenog pomirenja daju srebrni dukat, veo i hljeb. Oštećena strana tada izabira dvadesetpet sudija za okajanje koje okrivljena strana mora da izmoli a oni niti smiju da odbiju niti da prime kakvu nadoknadu. Pošto sudije ustanove dan i čas suđenja, svi se zajedno pred njima pojave; najprije pogođeni izloži svoju nesreću i pretrpljenu štetu pa traži da se sudi prema narodnom običaju; potom se saslušaju pravdanja i izvinjenja optuženog. Prije samog suđenja odigra se igra krvi. Pošto se započne neka spora, melanholična igra, okrivljeni, skrušen i zbunjen, skupljenih ruku, sa ubilačkim oružjem oko vrata, četvoronoške dolazi usred igrača i tri puta glasno vikne: oprosti. Najbliži rođak ne popušta molbama, nego naređuje najstarijem od sudija da najuri tog zlikovca. Sudija posluša i udarcima ga obori na zemlju, ali čim čelom dodirne prašinu, glasno očajnički uzvikne: oprosti u ime Boga. Onda kolo zastane i započne zajednički plač i naricanje. Taj prizor omekša rođaka te on podigne neprijatelja sa zemlje, poljubi ga i obrati se skupu uzviknuvši: Ovaj čovjek koga sam do sada smatrao za nepomirljivog neprijatelja, sada to više nije, biće mi više nego prijatelj, brat, i to ne samo meni nego i svima vama, rođacima ubijenog, biće miljenik. Dok to govori lomi na dva dijela srebrnjak, polovinu daje novom bratu i obojica to brižno čuvaju kao vječnu uspomenu na pomirenje. Poslije toga, najstariji među sudijama izgovori presudu kojom se odredi cijena krvi, od pedeset do pedeset četiri zlatna dukata, cijena dvanaest prolivanja krvi; od toga, jedan dio ide crkvi na dobročinstva, trećina za troškove suda, ostatak porodici ubijenog. Ponekad se ubijeni namiri i manjom sumom, čak jednim volom ili ponekom kozom. Događaj se završi raskošnom gozbom, uz pjesme i zdravice, sve na trošak okrivljenog. To je кrvarina, to jest cijena krvi za ranjavanja, požare, otmice, krađe. Krvne osvete se vrše noću i prethodi im poziv starješini ugrožene porodice kojim se određuje mjera za iskupljenje.

       Veliko blago mudrosti i oštroumnog rasuđivanja, kao i moralna doktrina u minijaturi, mogu se naći u crnogorskim poslovicama. Neophodno je, napisao je Đambatista Viko, da u prirodi onog što je ljudsko postoji jedan jezik uma koji je zajednički svim narodima, koji bi omogućio da se na isti način shvati suština onoga što djeluje u ljudskom društvenom životu, te da ga objasni na onoliko različitih načina koliko različitih aspekata ono može da ima: kao što se možemo uvjeriti u poslovicama koje, kao suštinski izraz narodne mudrosti, shvataju svi narodi, drevni i moderni, koliko god da one označavaju najrazličitije aspekte. Autor Nove nauке traži jezik uma koji bi bio zajednički svim narodima, koji bi omogućio da svi shvate na isti način suštinu djelatnih činilaca u ljudskom društvenom životu. Ne, dakle, neki materijalni jezik, zajednički, kojim bi govorili svi narodi, ne ista slova, nego život misli, sačinjen od prvobitnih istina, od načela, očiglednih stavova, zvali se oni aksiomi ili poslovice, u kojima duh u trenutku spoznaje vežu između subjekta i predikata, u kojima čovjek ne može da sumnja u ono što izražavaju, pod uslovom da poznaje vrijednosti pojmova. Kao što ljudsko društvo ima svoj jezik kojim izražava svoje misli, tako i um ima svoj osobiti jezik od nekoliko nesumnjivih istina na osnovu kojih primaju sve nove predmete koji se pojave, prihvata ili ne prihvata njihova svojstva, obrazujući tako sudove, razmišljanja, zaključke. Neki od tih aksioma čisti su i metafizički, dragi su izvedeni iz stvarnog i dugog iskustva. O tim prvim, koji vode do identiteta, mislim da Viko nije govorio; što me uvjerava da je on to dodao: o jednom jeziku koji bi omogućio da se shvati suština djelatnih činilaca u ljudskom društvenom životu, i da se objasni na onoliko različitih načina koliko različitih aspekata ona može da ima. Što se, pak, tiče suštine činilaca djelatnih u ljudskom društvenom životu, smatram da je on htio označiti norme i zakonitosti ljudskog djelanja svedene na kratke i nepogrešive sentencije ili poslovice, koje su suštinski izraz narodne mudrosti, shvaćene suštinski u svim narodima i označene tolikim različitim aspektima. On je, dakle, htio da znanje o moralu i društvu bude izraženo u kratkim izrekama koje bi se širile i pamtile u narodu, prema kojim bi mogao on sam, iz svoje pameti, izvući i nametnuti pravila za prikladno i civilizovano življenje. Pokušaću da ponudim nekoliko poslovica koje se u Crnoj Gori koriste i u kojima se nalazi mnogo mudrosti, blago iskustva i prodornog mišljenja:

Koga zmija ujede, i guštera se plaši.
Njakanje magarca Boga ne hvali.
Sam čovjek je kao posječeni brijest.
Sedlo nije za magarca.
Bolje trunka sreće nego sto kila zlata.
Sunce se ne zaklanja dlanom ruke.
Ženi se ušima a ne očima.
Ko rano rani, tri sreće grabi.
Ludi prave kuće, pametni ih kupuju.
Ko štedi i oženi se na vrijeme, pravi je čovjek.
Obećanje ludom radovanje.
Kakvo gnijezdo, takva ptica.
Ko više viče, manje radi.
Kakva sjetva, takva žetva.
Kad ovca bleji, izgubi zalogaj.
Ako pošalješ ludog na put, prati ga.
Ko bježi, ide jednim putem, ko goni ide stotinama.
Ko se ne osveti, taj se ne posveti.
Moru so ne treba.
Ko brzo sudi, brzo se i kaje.
Umornoj lisici i rep je težak.
Mudrom je jedno oko dovoljno.
Ne treba vjerovati osmijehu moćnog i nebu, јеr se brzo promijene.
Ko odmah povjeruje, brzo se pokaje.
Šta će mi ogrlica, ako mi prereže grlo?
Kako namjestiš krevet, tako ćeš spavati.
Od jednog se koca ograda ne pravi.
Učinjeno dobro brzo se zaboravi.
Dok ruža miriše, svi je hvale.
Komad hljeba u tuđoj ruci uvijek je veći.
Čovjek neka se čuva onoga čega se malo boji.
Šteta i ludima otvara oči.
Voda i vatra su dobre sluge, a loši gospodari.
Sloga kuću gradi, a ne ruši.
Meso blizu kosti, zemlja blizu stijene.
Bolje plakati s mudrim, no smijati se s ludim.
Ne treba letjeti prije no što porastu krila.
U nesreći ne treba plakati, nego tražiti lijek.
Ili kupi alat, il' ostavi zanat.
Vjetar najjače duva kad prestaje.
Kad lažeš, laži tako da sam u to veruješ.
Kad se lisica odmara, čuvaj guske.
Svako čudo za tri dana.
Ne udružuj se s kim se ne možeš počupati.
Pošalji ludog u rat, pa sjedi i plači.
Bolja je sloga nekoliko lijenština, nego nesloga mnogo njih.
Bolje se okliznuti nogom nego jezikom.
U tuđem nikad nema tvoga.
Kad ideš vuku u goste, vodi pse sa sobom.

       Gostoljubivost je kod Crnogoraca sveta stvar, starješini pripada čast da prima goste, da im pravi društvo za trpezom. Hrane uvijek ima u izobilju, kao i vina i rakije. Ako gost boravi u kući nekoliko dana, snaha ili najstarija kći dužne su da mu jutrom polivaju za umivanje, da ga služe za trpezom dok jede sa starješinom. Ako se i najljućem neprijatelju da riječ, on može da sjedi za stolom i da spava pod tim krovom; za sve vrijeme dok je u gostima smatraju ga svetom osobom.

       Sama ta gostoljubivost, kaže Tomazeo, još jedan dar Crnogoraca, koji pokazuje plemenito povjerenje čovjeka u čovjeka, jedna je od domaćinskih vrlina koja, obuhvatajući takoreći i strance, i nepoznate, od čitave ljudske zajednice čini jednu veliku porodicu; vrlina istovremeno patrijarhalna i evanđeoska, uz čiju se pomoć mladi svijet upućuje i približava civilizaciji. Sama riječ koja označava taj milosrdni čin, govori o plemenitosti osjećanja: riječ koja odgovara staroj italijanskoj riječi aspettanza (doček).

       Sloveni ne samo da primaju svog gosta nego ga i iščekuju i željno ga zovu. Njihov gost nikada ne stigne neočekivano: prije no što ga u kuću prime, on je već u srcu primljen. Slavljen je i u pjesmama i često se kao izraz radosne misli narodne, spominje ovaj stih: Ruke šire, u lice se ljube, stih istinske gostoljubivosti na kojem bi svaka stara ili nova književnost pozavidjeti mogla sirotom seljaku Srbije, Dalmacije, Bosne i Crne Gore. Što je veća udobnost života i što su bolji uslovi za radosno dočekivanje, to osjećanje gostoljubivosti biva sve slabije; kao kad se krčenjem šuma i obradom zemlje unište gnijezda nevinih ptičica; pa gavran krešti tamo gdje je češljugar pjevao.

       Taj narod voli gosta tuđinca i čini se da ga poštuju kao da je nebeski glasnik. Tuđinca, pak, neprijatelja, više preziru nego što mrze; čak se i u ropstvu osjećaju nad njim nadmoćnim. Sam taj njihov prezir više je neobaziranje na tađu mržnju, nego izazivačka oholost. Samo onoliko se drže daleko od nepravednog, koliko je dovoljno da ne ispadnu kukavice. Ako ih se izazove, odgovore, pobijede i idu dalje.